Detalji predmeta

• Stanje Nekorišćeno

Cena knjige bitno smanjena
Povez :broš
Broj strana 126

Knjiga “Srce islama” Borisa Vukotića, objavljen je u izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz Podgorice. Izdavač knjige je Milorad Popović, a urednica izdanja Dragana Tripković. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.

Boris Vukotić je rođen 28. jula 1972. godine u Kotoru. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Podgorici. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore, odsjek za međunarodno pravo i međunarodne odnose.
Tokom 2008. godine boravio u studijskoj posjeti Londonu, gdje je pohađao časove engleskog jezika i književnosti. Svoju prvu knjigu poezije „Život i snovi“, u izdanju AP PRINT-a iz Podgorice objavio je u februaru 2015. godine. Živi i radi u Podgorici.



Odlomak iz romana:
“Mihran je bio jedan od lokalnih lidera Baas partije Bašara Al Asada. Govorio je nešto nerazumljivo o sunitskom nezadovoljstvu vođstvom alavita, Rusiji i Amerikancima koju žele da unesu razdor među ljude. Avraam je samo pažljivo slušao, ne rekavši ništa, povremeno žmirkajući lijevim okom vjerovatno pod uticajem odbljesaka sa uglačanog limenog krova trafike od preko puta, dok je Sovinar smatrala Mihranove priče neprikladnim za tu prigodu. Tigran je plakao bez prestanka, trudeći se valjda da Mihranu skrene pažnju da zaćuti jer je gladan i želi da se sve ovo što prije okonča, kako bi osjetio ukus mlijeka. Bio je sparan taj majski dan u Aleppu, 2009. godine. (…) Davno je Ajša osjetila kako sa njenim imenom i prezimenom nešto nije u redu. Još dok je grčeći svoju majušnu ručicu u majčinoj šaci čekala na prozivku đaka prvaka, ispred škole „Maksim Gorki“. O Gospode, kako je bilo lijepo to dijete sa krupnim crnim očima i crnom, svilkastom, pravom kosom pozadi pokupljenom i uvezanom u rep mašnicom boje šumskih jagoda. Na licu bijelom poput mlijeka, pupolj ružičastih usana slao je poljupce života i mašte svakom ko bi joj se našao na putu. I šta god bi dotakla mala Ajša pretvaralo bi se istog momenta u cvijet. Mati Rabija je bila ponosna na svoju jedinicu, Bogom danu da korača ovim svijetom, baš kao i ostali mališani koji su toga dana kročili kroz kapiju svog budućeg drugog doma. A onda su stvari postale nekakako čudne, nedokučivo čudne i tužne, kada je mati otišla i kada su druge majke otišle i kada su djeca ostala sama sa svojom učiteljicom. Kao da je opet sanjala Ajša, o Bože moj je li sanjala cijelog života ili se ipak nešto desilo i iz prave, kada je učiteljica pitala da se predstavi i kada je onako sva ponosna i važna rekla da se zove Ajša, a preziva Eco, salve dječijeg prezrivog dobacivanja udarile su je pravo u stomak tako snažno da je jedva uspjela da ostane na nogama. A tek kada je rekla da joj se tata zove Kemal, a majka Rabija, svi oko nje grunuli su u plač od smijeha. Plakala je i Ajša. U zadnjoj klupi srednjeg reda bez drugarice, sama. Ponovilo se to i idućeg Prvog septembra i narednog nakon toga. Ajša je počela da moli tatu i mamu da je Prvogseptembra više ne vode u školu, a kada njene molbe nijesu uslišene, počeli su bolovi u glavi, pa stomaku i tako redom. Škola je bila lijepa, sa velikim dvorištem popločanim blijedo crvenom kaldrmom, satom na kojem nije bilo sekundače i koji je uvijek zvonio u dvanaest sati i sedam minuta i prelijepim parkom iza škole gdje su djeca provodila svoje časove u prirodi, te veliki i mali odmor. Jednom prilikom, igrajući se sa Katom, jedinom pravom drugaricom sa kojom je mala Ajša provodila najviše vremena Kata je radoznalo upitala: – Šta je to musliman, Ajša. Moja mama kaže da je to čiko koji ne jede pršutu i kobasice, zato što se prave od praseta, a on ne voli prase. A zašto muslimani ne vole prasiće, kad se oni samo brane od zlog vuka koji hoće da ih pojede. Jesi li ti musliman Ajša.
– Ne, moja mama kaže da sam ja muslimanka, a ne musliman. Ali ja volim tri praseta, pogotovo ono koje napravi kuću od cigala i spase svoju braću. Moj tata je bio komunista, mada ja ne znam šta je to – reče Ajša i dodade – i ne ide u džamiju.
Katine okice potom zaiskriše plamenom dječije iskrenosti i ona izusti jednu rečenicu, ne znajući da će njen smisao obilježiti dobar dio Ajšinog života:
– Ajša, ti si moja najbolja drugarica i nije me briga što si muslimanka.
Tih godina počeo je da bukti rat u Bosni i Hercegovini”.