Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Аутор - особа Вулановић, Војислав, 1931-2016 = Vulanović, Vojislav, 1931-2016
Наслов Ноћне пониквице / Војислав Вулановић
Врста грађе поезија
Језик српски
Година 1968
Издавање и производња Нови Сад : Матица српска, 1968 (Нови Сад : Будућност)
Физички опис 94 стр. ; 21 cm
Vojislav Vulanović je rođen 17. maja 1931. godine u selu Zagorku kod Danilovgrada, u porodici Milke (rođene Đurović) i Đorđija Vulanovića. Umro je 20. maja 2016. godine na Cetinju.

Osnovnu školu učio je na Bogmilovićima, gimnaziju u Danilovgradu i Sivcu (Bačka), gdje je završio malu maturu. Po završetku Učiteljske škole u Nikšiću. 1952. stupio je u prosvjetnu službu u pljevaljskom kraju (Odžak, Boljanići), što je trajalo pet godina. 1958. godine vratio se u Vojvodinu i radio niz godina u Sivcu, u onoj istoj zgradi gdje je nekada završio nižu gimnaziju. Od 1970. do 1976. vršio je dužnost upravnika Narodne biblioteke „Jovan Popović“ u Kuli (Kula, Crvenka, Ruski Krstur, Krupčić, Sivac, Lipar), sa ostalim ljudima u kulturi razvijao znamenit kulturni život. Paralelno sa radom u školama vanredno je studirao srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. U međuvremenu, diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Zrenjaninu. Potom se vratio u Crnu Goru. Postavljen je za lektora-redaktora u Radnoj zajednici Skupštine Crne Gore, na kojoj dužnosti je ostao sve do prijevremenog penzionisanja 1990. godine.



Zastupljen je u antologijskoj biblioteci crnogorske književnosti „Luča“ izborom pod imenom Glas preko zemlje (1979), kao i u više zbornika i antologija na našem i stranim jezicima. Bio je član-saradnik Matice Srpske, za što je odlikovan Diplomom sa Medaljom. Bio je dvanaest godina član Redakcije Stvaranja i uređivao poeziju u tom književnom časopisu. Učestvovao je na mnogim republičkim i jugoslovenskim kulturnim manifestacijama.

Piše i poeziju za djecu i mlade, koja je zastupljena u čitankama i lektiri toga uzrasta. Objavio je veliki broj književnih prikaza, eseja i tekstova sa društveno-političkom tematikom.

Dobitnik je više nagrada Trinaestojulske nagrade, Nagrade Oslobođenja Titograda, Nagrade oslobođenja Kule, Nagrade oslobođenja Danilovgrada, Nagrade „Stara maslina“ u Baru.

Odlikovan je Ordenom Republike Jugoslavije sa bronzanim vijencem, Nagradom za životno stvaralaštvo za djecu i mlade i drugim nagradama.

2012. godine mu je dodijeljen status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.

Najvažnija djela:

Topole će ostati same (1956)
Prekornica (1964)
Noćne ponikvice (1968)
Kroz zlatni sjaj (1970)
Hod ka liku (1972)
Radivoj Ćirpanov (1972)
Naziranje doma (1975)
Ljeto u Poviji (1975)
Gledam zemlju (1976)
Dom (1977)
Glas preko zemlje (1979)
Prah" (1982)
U polju dom (1982)
Obasjanja" (1983)
Velestovo (1986)
Spile (1988)
Glasovi iz Zaljuti (1989)
Osijanov kovčeg (1991)
Kameni dom (1991)
Noćni psalmi (1993)
Gorki vijenac (1995)
Zakon (1996)
Dadov atlas (1998)
Komadi od sada (1999)
Izvan vrtova (1999)
Slobodni soneti (2005)
Povijest nenapisanog (2003)
Novi psalmi (2004)
Psalmi pred morem (2006)
Oni nas čekaju (2008)
Odisej s Lastve (2009)
Osvajanje beskonačnog (2011)
Između zemlje i neba (2012)
Lepeza zeba, haiku (2012)
Osvajanje beskonačnog, izbor iz poezije (2014)
Harfa trna (2014)
Idu oblaci (2015)
Zemlja i cvijet (2015)
Neočekivani fragmenti (2015)
Kameno more (2015)
Strastna zemlja (2015)
Rvanje s vasionom (2017)
Djela za djecu i mlade

Gde da smestimo sunce (1973)
U polju dom (1982)
Ne dam tati ja u lovce (1987)
Sunce Trešnjeva (1991)
Zaboravili smo snijeg (1997)
Usred svijeta (izbor) (1999)
Ovo je napisala jesen, pjesme za đecu (2011)
Iz Hajdanine sveske (2012)




Jedan od najboljih pjesnika XX vijeka Vilijam Batler Jejts napisao je da je „vrhovna poezija tako dragocena da je čovek prinuđen da prokopa silne nezanimljive tomove da bi pronašao i sabrao nekoliko odlomaka.“ U poeziji Vojislava Vulanovića može se naći vrhovna poezija, kako ju je nazvao Jejts. Veoma važna knjiga u Vulanovićevom opusu je Rvanje s vasionom. Ona je kao druga strana pjesničke lične karte. Ta knjiga je svjedok da postoji čitava jedna neobjavljena Vavilonska biblioteka, da postoji čitav univerzum od riječi koji stoji neistražen i nepoznat čovjeku, te da nije sve što bude objavljeno ono što je čovjek imao da kaže. Ona je uvid u skriveni pjesnički univerzum jednog pjesnika, i samim tim otkrovenje za svakog čitaoca, pogotovo za one koji već odavno poznaju Vojislava Vulanovića kao pjesnika. Ljubitelj dobre poezije ne bi pronašao ovakvu poeziju ni kopajući po „silnim tomovima.”

Vojislav Vulanović i njegova poezija našli su se u kapitalnom djelu Antologija crnogorske književnosti IX-XX vijek, svjedočeći o važnosti Vulanovićeve književnosti u evoluciji crnogorske književnosti, ali i njegovom mjestu. Milorad Stojović je u svojoj Antologiji crnogorske književnosti XX vijeka, s druge strane, birao pjesme koje su, prema njegovim riječima, oslobođene tradicionalističkih shvatanja i romantičarskog izraza prethodnih generacija, te da djela „nastala u ovom razdoblju znače stvaranje nove poetske tradicije u Crnoj Gori, otvaranje novih vidika. Tu su Mrtve rukavice Rista Ratkovića, Crnci i crnogorci Janka Đonovića, Pobune uma Mirka Banjevića, Pjesme o Ali Binaku Radovana Zogovića i druga pjesnička djela“

To su pjesme koje su zaista obilježile drugu polovinu dvadesetog vijeka u Crnoj Gori te bile „nova poetska tradicija“ iz koje je izašla nova generacija pjesnika o kojima smo u ovoj emisiji već govorili. Nakon važnosti koju su ovi pjesnici imali u razvoju i otkrivanju novih puteva u crnogorskoj poeziji, vidjećemo na koji način će Vojislav Vulanović otvoriti nove poetičke i simboličke dimenzije crnogorskog jezika šezdesetih godina prošloga vijeka.

Crna Gora je zemlja koja je rađala i dalje rađa dobre pjesnike. Ova romantičarski intonirana konstatacija bazirana je na činjenici da i dan-danas otkrivamo novu poeziju „starih pjesnika” o čemu svjedoči i knjiga koja se nalazi u vašim rukama. Dio magije knjige je u tome što i nakon smrti čovjek nastavlja da živi. Veličina jedne zemlje mjeri ne toliko ekonomskim, proizvodnim razvojem, koliko osvajanjem novih područja duha, umjetnosti i pjesničke riječi. Duh i kultura su nadgradnja jednog naroda i države. Možda je previše romantičarski vjerovati u moć poezije, ali takva je i pjesma Vojislava Vulanovića i njegova vjera u njenu moć:



„Ja još mislim da je poezija vječnost,

da se nikada ne koleba – mislim

da je važna više nego svijet,

jer je poezija svijet...“



Pjesnicima i piscima poput Vulanovića obraćamo se i najviše zahvalnosti dugujemo tek onda kada nam ponestane vjere u literaturu i stvaranje.

Od prve knjige poezije Topole će ostati same iz 1956. koju je izdala Narodna knjiga s Cetinja do Strastne zemlje iz 2016. izdate u Podgorici prošlo je tačno 60 godina jednog života potpuno obilježenog poezijom i sviješću o usamljeničkome pozivu kojem se pjesnik predaje. Bratstvo sanjara kojemu pripada pjesnik najbolje je izrazio u pjesmi Drugovima po peru: „nema nas mnogo, koji pronosimo/ ushićeno srce i neobuhvatnu nadu.“ Obraća se pjesnik svojim drugovima po peru i upozorava ih na važnost njihovog poziva bez kojeg ne bi bilo života: „kažem vam, braćo, ima nas malo/ da se dodirujemo poezijom,/ koje bez nas ne bi bilo,/ te bi zemlja bila pusta/ i sasušena veoma.“

Danilo Radojević je zapisao povodom Vulanovićeve knjige Gorski vijenac: „Vulanović je postizao svoj poetski izraz kada je iskazivao punu sliku sadašnje tragike svoga naroda, te kada je sjedinio teret povijesti sa aktuelnom neslobodom. Tijem spa­janjem otimao se mračnim sumnjama o svrsi svoga rada. Razumije se, Vulanović je činio napor da transformiše i podmladi jezik djela prošlih generacija (iako je došlo po značajnih promjena u mentalitetu), što je svojstvo vrijednih stvaralaca.“

Vojislav Vulanović je jedan od onih rijetkih umjetnika, poput Danila Kiša, kod kojih ne postoji razlika između života i literature. I više od toga, bez poezije ne bi bilo života na zemlji. U pjesmi Dok pišem postoji tračak pjesničkog defetizma, ali on postoji u odnosu na bezumnu masu i svjetinu koja nije„poput Hrista, Dantea, Rablea,/ Getea, Hegela, Lava Tolstoja“ i nije s ovima u srodstvu poput pjesnika.

Poezija je prema Vulanovićevom doživljaju primordijalna. Ona je prirodni element poput vode, vazduha, vatre i zemlje. U pjesmi Saživljenost pjesnik pravi pjesmu sa motivima prirode, ali neka mi bude dozvoljeno da riječ „voda“ zamijenim s riječju „pjesma“, e da bih ilustrovao koliko je u svijesti pjesnika Vojislava Vulanovića stajao znak jednakosti između poezije i života, to jest prirode: „izlazak pred vodu (pjesmu) je otkrovenje,/ zato ti kažem: ćuti pred vodom (pjesmom),/ pojmi najviše što se dâ –/ dodirni duhom to što je/ uistinu stvorio Gospod:/ tako tajnovit svijet,/ koji se na tren ukaže/“ U već citiranoj pjesmi Sa prijevora izražava istu misao o poeziji kao o jednom od prirodnih elemenata, a ona je: „vazduh, slutnja – zato sjajnija/ nego svijet – poezija sudi, može da/ spali, vaskrsne – toliko je važna,/ da svijet bez poezije gubi smisao.“

Ovih poetoloških trenutaka u poeziji Vojislava Vulanovića zaista ima toliko da bi trebala čitava jedna manja studija tome biti posvećena. Ovakvu moć stvaranja pjesme izražavali su samo najveći pjesnici poput Johana Volfganga Getea i Pirsi Biš Šelija. Zaista, ova knjiga od pjesme do pjesme potvrđuje svoju monumentalnost i svoju dubinu.

Kad govorimo o vještini jednog pjesnika često mislimo na dubinu misli koju on uspijeva svojom poezijom da prikaže ili do kojih dubina uspijeva da se spusti. Pjesnik mora biti svjestan postojanja koje je „široko i dovoljno tajnovito/ da nas vuče ljepoti zemlje/ i dubini svemira, o čemu/ jedva nagađamo ko nam/ sve to dade, makar zakratko.“ Svijest koju Vulanović izražava svojom poezijom jeste najbolje nasljeđe romantizma kao pjesničkog pokreta, a čiji svjetonazor je prisutan i kod Vojislava Vulanovića. Naravno, to