Detalji predmeta

• Stanje Nekorišćeno

BRANKO ČOLOVIĆ

SAKRALNA BAŠTINA DALMATINSKIH SRBA

Fotografije - Branko Čolović, Marko Sinobad, Miroslav Zakić, Nedeljko Marković, Atelje Kotur, Ljiljana Vukašinović, Jovica Drobnjak, Ivan Stanić

Izdavač - Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", Zagreb

Godina - 2011

310 strana

30 cm

ISBN - 978-953-7611-28-6

Povez - Tvrd

Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja



SADRŽAJ:
ČEDOMIR VIŠNJIĆ - Registar kulturne baštine Srba u Hrvatskoj

Uvod

Pregled Spomenika
Baljci
Benkovac
Bilišane Gornje
Biljane Gornje
Biovičino selo
Biskupija
Bitelić
Bjelina
Bratiškovci
Brgud
Bribir
Broćanac
Velušić
Vis
Vrbnik
Vrlika
Golubić
Dicmo
Dobropoljci
Dragović
Drniš
Duba - Kremena
Dubrovnik
Bevrske
Ervenik
Žagrović
Žegar
Zadar
Zelengrad
Zelovo
Ivoševci
Imotski
Islam Grčki
Jagodnja
Kanjane
Karin
Kašić
Kistanje
Knin
Kolarina
Konjevrate
Korčula
Kocobo
Kričke
Krka
Krupa
Kula Atlagić
Lišane Tinjske
Markovac
Medviđa
Metković
Miočić
Miranje
Mokro Polje
Nos Kalik
Obrovac
Opuzen
Ostrovica
Otišić
Oton
Oćestovo
Pađene
Perol
Plavno
Polača
Poljica
Pula
Radljevac
Radošić-Ubli
Radučić
Sinj
Skradin
Smoković
Split
Strmica
Tepljuh
Tribanj-Šibuljine
Ceranje
Cetina
Čista Mala
Šibenik

Kronologija
Odabrana bibliografija
Zahvala
O autoru


"Temeljite umjetničke topografije koje su zapadnoeuropske nacije izradile već uglavnom krajem XIX i u prvoj polovini XX stoljeća nedostaju danas jednako i hrvatskoj i srpskoj povijesti umjetnosti. Brojni su segmenti baštine stoga ostali ili potpuno nepoznati ili vrlo slabo i tek fragmentarno poznati. Slično se može bez ikakve sumnje reći i za baštinu dalmatinskih Srba. Iako predstavlja jedan od najbogatijih, najraznolikijih i najbolje sačuvanih segmenata baštine Srba u Hrvatskoj sve do najnovijega vremena bila je daleko slabije poznata u usporedbi s baštinom Srba sjeverne Hrvatske i Slavonije. Tu leži glavni značaj ove knjige dr. sc. Branka Čolovića, koji već niz desetljeća marljivo istražuje kulturnu baštinu kraja iz kojega je potekao, piše o njoj, a nalazio se u prilici i da je fizički spašava. Knjiga je prva monografija nastala u sklopu projekta Registra kulturne baštine Srba u Hrvatskoj koji je pokrenulo Srpsko kulturno društvo Prosvjeta u Zagrebu.

Knjiga sadrži oko 310 stranica i podijeljena je na tri velike cjeline: uvod, pregled spomenika, te na kraju „pomoćni“ blok s kronologijom, odabranom bibliografijom, zahvalom i bilješkom o autoru. U uvodu teksta rezimirani su najvažniji segmenti ne samo povijesti umjetnosti već uopće kulturne povijesti dalmatinskih Srba. Dan je uvid u ključne suvremene probleme baštine koja se obrađuje te osvrt na sve važnije autore koji su pisali o njoj. Glavni dio knjige čini topografski pregled spomenika, raspoređen azbučno po mjestima tako da svako mjesto zauzima posebno poglavlje. Okvir koji je uzet uglavnom se poklapa s teritorijalnim opsegom nekadašnje Dalmatinsko-istrijske eparhije iz XIX stoljeća – od Dubrovnika na jugu do Peroja u Istri na sjeveru, no bez Boke Kotorske i Trsta. Važniji lokaliteti: manastiri Krka, Krupa i Dragović, gradovi Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Pula, Skradin, Benkovac, itd. obrađeni su s više teksta i više ilustrativnog materijala, no i najmanjemu je selu, ukoliko se u njemu nalazi kakav sakralni spomenik, posvećeno bar nekoliko rečenica. Tko i sam nije porijeklom iz Dalmacije zasigurno će ga začuditi brojnost pravoslavnih crkava i kapela na tom području kao i postojanje malih pravoslavnih zajednica izvan sjeverne Dalmacije, u zaleđu Trogira, Splita, okolici Imotskog, u neretvanskom kraju pa i u neposrednoj blizini granice s Bosnom i Hercegovinom kod Neuma (crkvica u napuštenom selu Duba Kremena, vrlo blizu lokacije odakle bi se trebao pružati most za Pelješac). Imena mjesta koja se nižu djelom su svima dobro poznata iz antičke i srednjovjekovne povijesti i povijesti umjetnosti (Bribir, Biskupija, Tepljuh, Cetina), djelom, nažalost, iz posljednjeg rata. Pojedina sela nose imena jasne regionalne obojenosti (Medviđa, Dicmo), kao što crkve u njima svojim preslicama, odnosno, u bogatijim mjestima, „venecijanskim“ tipom zvonika jasno govore kojoj je kulturnoj sferi pripadalo ovo područje kada su te građevine građene ili obnavljane.

U svakom poglavlju o lokalitetu autor donosi osnovne podatke o povijesti mjesta, zatim o povijesti srpske zajednice, pravoslavne crkvene općine i škole u mjestu, a potom prelazi na samu spomeničku baštinu. Koristeći se kako postojećom literaturom tako i vlastitim arhivskim istraživanjima te bogatim terenskim iskustvom nastoji sažeti povijest gradnje i opremanja svake pa i najmanje crkve i kapele, što često nije laka zadaća. Dalmatinske su crkve, naime, odreda zidane od kamena te je kontinuitet korištenja jednog sakralnog prostora najčešće neusporedivo duži u odnosu na situaciju u kontinentalnom, „panonskom“ dijelu Hrvatske, kao i susjednih zemalja. Kamen je dugovječan materijal, pa su zidovi starih crkava često stajali (a neki stoje i danas) i stoljećima bez krova, dok nisu bile adaptirane za pravoslavno bogoslužje. Osim ruiniranih starih crkava Srbi, i djelom Grci, u Dalmaciji i Istri su također sebi prilagodili brojne ranokršćanske, srednjovjekovne pa i novovjekovne crkve, koje su do tada pripadale nekoj katoličkoj redovničkoj zajednici ili župi, kupivši ih (ili dobivši) od gradskih ili državnih vlasti. Rekonstruirati građevne faze stoga, ako nije sačuvan kakav natpis u kamenu ili pouzdani arhivski izvor, često je teško, a katkada i nemoguće.

Latinični i ćirilični, srednjovjekovni i novovjekovni natpisi, spolije starijih građevina i stećci ugrađeni u zidove ovih crkava (katkada i više njih u zidove jedne crkve) najjasnije su svjedočanstvo velikih povijesnih promjena, ratova i seoba koje su obilježile te prostore. Naime, svaka je epoha: antičke i srednjovjekovne države, Mletačka Republika, Austrija, katkad i Francuska za svoje kratkotrajne vladavine Dalmacijom, prva i druga Jugoslavija, ostavila svoj trag, možda ne na svakoj građevini, ali svakako na ovome korpusu baštine kao cjelini.

Autor analizira stilske osobine pročelja i prostornog rješenja svih crkava, opisuje njihov položaj u mjestu te njihove interijere. Najveću pažnju poklanja dakako ikonostasima te zbirkama ikona i predmeta primijenjenih umjetnosti u riznicama crkvenih općina i manastira, ukoliko ih posjeduju. Upravo po brojnosti i kvaliteti ikona dalmatinske srpske crkvene općine i nakon svih pustošenja posebno se ističu. Dalmatinski gradovi, nalazeći se na rubu Osmanskog carstva, no u koliko toliko sigurnom okrilju Mletačke Republike, bili su stoljećima mjesto sklanjanja izbjeglica s istočnog Mediterana te cijeloga Balkana. U njihovim se riznicama vremenom stoga skupila, brojnim donacijama, ogromna galerija ikona nastalih uglavnom od XV do XIX stoljeća. Osim riznica crkvenih općina ključne su i fascinantno bogate tri velike manastirske riznice (s bibliotekama) u Krki, Krupi i Dragoviću u kojima ne nalazimo samo radove italokretskih, ruskih ili srpskih slikara već i pojedina ostvarenja gotičkog pa i renesansnog slikarstva s jadranskih obala koja su u njih dospjela nesumnjivo preko danas uglavnom nepoznatih privatnih ktitora. Čak su i pojedina mjesta u unutrašnjosti, izvan koliko toliko sigurnih zidina gradova ili manastira, znala posjedovati značajne zbirke, poput one u selu Smokoviću kod Zadra ili u gradićima kao što je Benkovac.

Zbog bogatstva crkvenih riznica i slojevite arhitektonske povijesti crkava o kojima piše knjiga o sakralnoj baštini dalmatinskih Srba ponudit će mnoštvo referentnih podataka svim povjesničarima umjetnosti, bez obzira na to da li im je fokus interesa na srednjemu vijeku, baroku, historicizmu ili međuratnoj umjetnosti. U njoj susrećemo i Uroša Predića i Francesca Vanija, i Vlahu Bukovca i Aksentija Marodića, ali i lokalne majstore poput Vuke i Konstantina Sudarevića.

Baština dalmatinskih Srba danas se na prvi pogled čini, da upotrijebim krilaticu koja se često koristi u hrvatskoj povijesti umjetnosti, kao baština bez baštinika. Većina se građevina doista nalazi u više ili manje opustjelim selima, a i gdje ima nešto stanovništva njegova spona s crkvom nije tako čvrsta kao u prethodnim stoljećima. Činjenica, međutim, da je knjiga bila pravi „bestseler“ na Prosvjetinom pultu na beogradskom sajmu knjiga 2011. godine jasno govori da za baštinu o kojoj se u njoj piše imam itekako interesa.

Pa ako su se i baštinici raselili po svijetu sama njezina kvaliteta, koja jasno dolazi do izražaja ovom monografijom, treba potaći na njezino čuvanje i obnovu, obnovu koja će poštivati sve „taloge“ epoha, sve „smjese“, odnosno „miroljubljive koegzistencije“ stilova na ovim crkvama jer njihova slojevitost i nije ništa drugo do njihov dugi život upisan u kamen od kojega su sagrađene. (Dragan Damjanović)"



Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.