Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Grupa autora - Hrvatsko narodno kazalište - Sto godina opere - 1870/71-1970/71 - glavni urednik Pavao Cindrić, izdavač Nakladni zavod Hrvatske Zagreb, 1971. godine, 24 x 30 cm, tvrdi uvez, bogato ilustrirano crno-bijelim fotografijama.
odlično očuvano


opera
komorni i solo
simfonijski
festivali
knjige
snimke
portreti
povijest
o nama
impressum
kontakt
potpora
kulisa.eu

traži
OPERA U HRVATSKOJ I HRVATSKA OPERA
U povodu 140 godina Zagrebačke opere
Zgrada Stankovićeva kazališta u kojoj su se predstave održavale od 1834. do 1894.
Operni život u Hrvatskoj počinje dvadesetak godina poslije nastanka opere u njezinoj kolijevci – Italiji. U Dubrovniku već početkom 17. stoljeća dubrovački pjesnici prevode talijanske operne librete i pišu nove. Tako se pastirsko-alegorijska igra Dubravka dubrovačkog pjesnika Ivana Gundulića (1589-1638) izvodila s glazbom. Prema dr. Enniju Stipčeviću valja odbaciti tvrdnju da se početkom hrvatske opere može smatrati prokomponirana melodrama Atalanta Gundulićeva nasljednika Junija Palmotića (1607-1657). Dr. Stipčević dalje navodi kako se čini da gostovanja talijanskih opernih družina, koja su se osobito u obalnim krajevima ustalila krajem 18. stoljeća, domaća publika nije dočekala nepripremljena. Nešto je bolje proučena starija glazbeno-kazališna prošlost u Dubrovniku i Zadru. U godinu 1785. sežu najranija poznata libreta tiskana u Hrvatskoj. Impresario Antonio Brambilla, autor libreta za operu Le astuzie amorose Ferdinanda Paëra (1771-1839), dao je tiskati uprizorenja u Dubrovniku opera Le vendemmie Vittorija Amedea Canavassa i Il conte di bell' umore Marcella Bernardinija di (da) Capue (1730 ili 1740- oko 1799).

Bondin teatar (danas Kazalište Marina Drzića)Proučena dokumentacija potvrđuje da je u Dubrovniku u razdoblju od 1725. do 1805. djelovalo više od trideset raznovrsnih gostujućih talijanskih družina. Od Domenica Cimarose (1749-1801) izvodi se 1786. L'Olimpiade, a 1794. poznati Il matrimonio segreto (Tajni brak), dok opera La donna di genio volubile portugalskog skladatelja Marcosa Antonia da Fonsece (1762-1830), praizvedena u Veneciji 1796, u Dubrovnik stiže u jesen 1803. Tijekom karnevala 1804. godine gostuje La molinara Giovannija Paisiella (1740-1816). U trećem desetljeću 19. stoljeća izvode se opere Gaetana Donizettija, Gioachina Rossinija, Vincenza Bellinija...

Stari arsenal Orsan bio je prvi dubrovački zatvoreni teatarski prostor od kraja 17. stoljeća do 1808. godine, a poslije pada Dubrovačke republike kad je Velika vijećnica izgubila svoju funkciju teatar je organiziran u toj dvorani. To je kazalište nosilo naziv Kneževsko kazalište i korišteno je od 1809. do 1817.godine. kad je stradalo u požaru. U vrijeme austrijske vlasti kazališna djelatnost odvijala se u uređenom prostoru kuće Gozze (Gučetić), u razdoblju od 1823. do 1864. godine. Godine 1865. otvara se zgrada novog kazališta (današnje Kazalište Marin Držić) čiju je izgradnju financirao Luko Bonda (Bundić) te ono po njemu do Drugoga svjetskog rata nosi ime Bondin teatar.

unutrašnjost Teatro Nobile u ZadruGodine 1783. u Zadru je otvoren Teatro Nobile, kazalište koje će kontinuirano djelovati gotovo cijelo stoljeće (zatvoreno je 1882) i u kojem će se izvoditi najrecentniji operni repertoar, uglavnom talijanski, ali i francuski i njemački, a bit će priređivane glazbene priredbe sa skladbama domaćih autora (npr. kantata Il ritorno di Giasone in Liburnia Antonija Strmića, oca poznatijega opernog skladatelja Nikole (1839-1896), bila je izvedena 1824. u povodu rođendana cara Franje I.). No još i prije konačnog zatvaranja Teatro Nobile započeli su radovi na zgradi Novog kazališta koje je moglo primiti čak 1500 gledatelja. Riječ je o ogromnom zdanju poglavito imamo li na umu da u Zadru u to vrijeme živi manje od deset tisuća stanovnika. Luksuzno opremljeno kazalište imalo je tri dvorane - kazališnu, koncertnu i plesnu, a svečano je otvoreno izvedbom Verdijeva Krabuljnog plesa 7. listopada 1865. uoči blagdana Svetog Šime kada je po tradiciji počinjala kazališna sezona. Godine 1901. Novo kazalište mijenja ime u Teatro Verdi.

Teatro Verdi u ZadruOd 1918. Teatro Verdi životari zbog konkurencije kinopredstava i novog modernog Kinokazališta Nazionale podignutog 1924. na mjestu nekadašnjeg Teatro Nobile, a tijekom jeseni 1936. policijska uprava proglašava ga neupotrebljivim "zbog starosti, te raznih građevinskih oštećenja koja se mogu ukloniti samo temeljitim preinačenjem." Predradnje za njegovu obnovu započinju 1942. no tijekom savezničkih bombardiranja 1943. i 1944. zdanje je oštećeno te ubrzo prepušteno pljački i propadanju.

Zadarsko kazalište, iako jedno od središnjih mjesta talijanske kulture a poslije talijanaštva i iredentizma u Dalmaciji, imalo je ipak pozitivnih refleksa na cjelokupni glazbeni život. Tu se već od kraja 18. stoljeća njegovao vrhunski profesionalizam: u jesen 1782. prikazana je opera I baroni di rocca azzura Domenica Cimarose, a sačuvan je i libreto te predstave. Jedna od rijetkih u cijelosti sačuvanih opernih partitura za koju možemo pretpostaviti da je služila nekoj opernoj družini prilikom turneje po Dalmaciji pohranjena je danas u Historijskom arhivu u Zadru. To je Nina, o sia La Pazza per amore (Nina ili Luda zbog ljubavi) Giovannija Paisiella. Ta je partitura, vjerojatno nedugo nakon praizvedbe 1789. i predstave 1794, donešena u Zadar.

Analiza repertoara posljednjeg desetljeća 18. stoljeća pokazuje da su impresariji dovodili u Zadar atraktivan repertoar i pjevače koji su bili angažirani na najboljim europskim pozornicama. Tako je 1790. bila izvedena La pastorella nobile Pietra Giuglielmija (1728-1804), samo tri godine nakon praizvedbe u Napulju, a do sezone 1797./98. gostovale su opere Zadranima poznatih skladatelja kao što su Cimarosa i Paisiello, te Giuseppe Gazzaninga (1743-1818), Marcelo di Capua, Domenico della Maria (1769-1800), Pasquale Anfossi (1727-1797), Vincenzo (Vincente) Martin y Soler (1754-1806), Giuseppe Sarti (1729-1802), Johann Simone Mayr (1763-1845), Valentino Fioravanti (1799-1877). Tih su godina opere u Zadar stizale nedugo nakon praizvedbi, ponekad čak prije izvedaba u Veneciji, Milanu ili Beču. Rossinijevo remek-djelo Il barbiere di Siviglia u Zadru je bilo prikazano već 1818, odnosno samo dvije godine nakon praizvedbe (opera je tek 1835. prikazana u Zagrebu), a sljedeće, 1819. godine, Teatro Nobile ugošćuje još dvije Rossinijeve opere, Il Turco in Italia i L'Italiana in Algeri (u Veneciji su bila tiskana libreta za sve tri zadarske predstave). Godine 1821. Teatro Nobile imao je na repertoaru čak 55 dramskih i opernih predstava! Bili su tu zastupljeni i domaći skladatelji ili pak stranci koji su se nastanili u hrvatskim krajevima i tu se udomaćili. U arhivima je sačuvana poneka operna arija tih skladatelja, pa je lako moguće da je u pretpreporodnom razdoblju, u prvim desetljećima 19. stoljeća (ako ne već i potkraj 18. stoljeća), među hrvatskim skladateljima bilo onih koji su pisali opere. Tako piše dr. Ennio Stipčević.
nacrt pročelja Bajamontijevog kazališta u kojem su se predstave održavale od 1859. do 1881.
U Splitu je 1750. izgrađeno prvo kazalište uz općinsku vijećnicu, a od 1776. počeli su su se prikazivati i komadi s pjevanjem. Pedesetih godina 19. stoljeća potomak ugledne splitske obitelji i splitski gradonačelnik Antonio-Ante Bajamonti (1822-1891) razmišlja o gradnji novoga kazališta. I nakon svega 150 dana gradnje sagrađeno je veliko i raskošno Bajamontijevo kazalište (Teatro Bajamonti) nazvano tako u znak zahvalnosti njegovu inicijatoru i glavnom financijeru. Bilo je najljepše i najbogatije na našem jugu. Moglo je primiti 1500 gledatelja. Kazalište je svečano otvoreno 27. prosinca 1859. izvedbom Trubadura. Izgorjelo je u požaru 1881.
jedina sačuvana fotografija Teatro Civico u Rijeciunutrašnjost Teatro Civico di Fiume, 1847
U Rijeci je 3. listopada 1805. otvoreno novo gradsko kazalište koje je dao sagraditi ugledni bogati riječki trgovac Andrija Ljudevit Adamić (Andrea Ludovico Adamich, 1766 ili 1767-1828), a zatvoreno staro Gerliczyjevo kazalište. Novo kazalište moglo je primiti 1600 gledatelja, a opere su se u njemu izvodile vrlo brzo, tri-četiri godine nakon praizvedbe. Godine 1845. riječka gradska općina otkupila je kazališnu zgradu od obitelji Adamić i ostalih suvlasnika te joj nadjenula ime Teatro Civico di Fiume. Zgrada je srušena 1883. zbog sigurnosnih razloga (drvena međukatna konstrukcija i nepostojanje protupožarnih izlaza).

Početke njemačkog glazbenog kazališta u Osijeku bilježimo 17. veljače 1825. s herojskom operom danas nepoznatog F. I. Holbeina Ida die Büssende oder Das Todtengewissen, koja se davala u kazalištu u Tvrđi.
zgrada Amadéovog kazališta
Krajem 18. stoljeća počeo je i zagrebački operni život. Kao što je tada bio običaj, na dvorovima bogatih i uglednih plemića priređivale su se glazbene priredbe. Grof Antun Pejačević (1749-1802) sagradio je u Demetrovoj ulici na Gornjem gradu palaču s velikom plesnom dvoranom i nađen je pakat kojim se 22. siječnja 1799. objavljuje da družina Barbare Krapf iz Graza izvodi operu Umišljeni filozofi (I filosofi immaginari) Giovannija Paisiella (1740-1816), u njemačkom prijevodu Stephaniea ml. kao Die eingebildeten Philosophen. Stephanie Gottlieb, poznat kao Stephanie, der Jüngere (1741-1800), autor je libreta za Mozartove opere Otmica iz saraja i Kazališni ravnatelj. Poslije Pejačevićeve smrti palaču je naposljetku kupio kraljevski komornik i veliki župan zagrebački, grof Antun Amadé de Várkonyi (1757-1835), pretpostavlja se, novcem biskupa i banskog namjesnika Maksimilijana Vrhovca (1752-1827), i od tada se govori o Amadéovom kazalištu.

Zastor za staro gornjogradsko kazalište s umetnutom slikom Djed, unuk i vila, koja se pripisuje Vjekoslavu Karasu (nakon 1850) jedini je sačuvani dio scenske opreme iz tog razdobljaOno je otvorilo vrata brojnim njemačkim kazališnim poduzetnicima koji su prikazivali zagrebačkoj publici raznovrsnu europsku dramsku, opernu i baletnu produkciju. U tom, mogli bismo reći, obilju