Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Hinko Nučič
Izvor: Wikipedia
Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretragu
Hinko Nučić
glumac

Biografske informacije
Rođenje 19. april 1883.
Austro-Ugarska Ljubljana, Austro-Ugarska
Smrt 21. maj 1970. (dob: 87)
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Zagreb, SR Hrvatska, SFRJ
Supružnik Vika Podgorska
Profesionalne informacije
Zanimanje glumac
Hinko Nučić (Ljubljana, 19. travnja 1883. - Zagreb, 21. svibnja 1970.) je bio slovenski glumac i redatelj.

Filmografija
Filmske uloge
"Lisinski" kao predsjednik Hrvatskog glazbenog zavoda (1944.)
"Fantom durmitora" (1933.)
"Vragoljanka" (1919.)
Eksterni linkovi
Hinko Nučić na IMDb-u ((en)

Režija
Vanjske poveznice
Hinko Nučić

Stranica
Razgovor
Čitaj
Uredi
Uredi kôd
Vidi povijest
Hinko Nučić
Hinko Nučić
Rodno ime Hinko Nučič
Rođenje 19. travnja 1883. (Flag of Slovenia.svg Ljubljana, Slovenija)
Smrt 21. svibnja 1970. (Flag of Croatia.svg Zagreb, Hrvatska)
Supruga Vika Podgorska
Važniji filmovi Vragoljanka, Das Lied der Schwarzen Berge/Fantom Durmitora, Lisinski, Ciguli Miguli
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti
Hinko Nučić (izvorno: Nučič, Ljubljana, 19. travnja 1883. – Zagreb, 21. svibnja 1970.) bio je slovenski kazališni i filmski glumac, redatelj te kazališni pedagog.

Karijera u Hrvatskoj
Glavninu svoga umjetničkog vijeka proveo je u zagrebačkome Kazalištu kao prvak drame i redatelj (1912. – 1918., 1921. – 1954.) Predavao je na zagrebačkoj Državnoj glumačkoj školi (1922. – 1928.), te na Muzičkoj akademiji do 1933.

Supruga i scenska partnerica bila mu je Vika Podgorska.

Filmografija
Filmske uloge
"Dobro morje" (režija M. Grobler) kao Jakov (1958.)
"Ciguli Miguli" (r. B. Belan) kao Hinko Nučić (1952.)
"Lisinski" r. O. Miletić) kao predsjednik Hrvatskog glazbenog zavoda (1944.)
"Fantom Durmitora" (r. K. Breiness i H. Natge) kao stari Gruić (1933.)
"Vragoljanka" (r. A. Grinhut 1919.)
Režija
Grička vještica (1920.)
Vanjske poveznice
Hinko Nučić u internetskoj bazi filmova IMDb-u
Kategorije: Slovenski scenski umjetniciSlovenski filmski glumciSlovenski kazališni glumciFilmski redatelji

Nučić Hinko ...
STRUKE:
UMJETNOST
FILM
KAZALIŠTE
na vrh
Nučić, Hinko
ilustracija
NUČIĆ, Hinko
Nučić, Hinko (pravo prezime Nučič), hrvatski i slovenski glumac, redatelj i kazališni pedagog (Ljubljana, 20. IV. 1883 – Zagreb, 21. V. 1970). Karijeru je započeo 1899. u Ljubljani, gdje je 1900–12. glumac, redatelj i voditelj dramske škole u Slovenskom narodnom gledališču, a debitira i kao dramski pisac (Antonio Gleđević, poslije prerađena kao Svitanje; Ubojice, koju je zabranila cenzura; Orkan). Od 1912. do umirovljenja 1952. djelovao je kao prvak Drame i redatelj u HNK-u u Zagrebu, osim 1918–21. kada je angažiran u Sloveniji, prvo 1918–19. kao ravnatelj Drame, kazališni pedagog, redatelj i glumac u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani, a potom 1919–21. kao ravnatelj Drame, redatelj, glumac i kazališni pedagog u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru, kojega je utemeljitelj. Istaknuo se kao tumač dramskih likova sklon realističnoj psihologizaciji (mladi ljubavnici, klasični junaci te karakterne uloge), zapažen u domaćem repertoaru (Siniša u Gričkoj vještici Marije Jurić Zagorke; Lukša u Dubrovačkoj trilogiji Iva Vojnovića; Hadrović u Vučjaku, Lenbach u U agoniji te Silberbrandt u Gospodi Glembajevima Miroslava Krleže; Marko u Bez trećega Milana Begovića), a u stranome u postavama Euripida (Menelaj u Trojankama), Pedra Calderóna de la Barce (Pedro Crespo u Zalamejskom sucu), Luigija Pirandella (Otac u Šest osoba traži autora) te, napose, Henrika Ibsena (Tesman u Heddi Gabler, Werle u Divljoj patki, Helmer u Nori, Begriffenfeldt u Peer Gyntu) i Augusta Strindberga (Kurt u Mrtvačkome plesu I–II). Osobito se istaknuo kao tumač Shakespeareovih likova (Hamlet, Otelo, Clarence u Rikardu III., Antonio u Mletačkom trgovcu). Kao redatelj klasičnoga prosedea poštuje autorske intencije režirajući, u slovenskim kazalištima i u prvome zagrebačkom razdoblju, aktualna naturalistička i simbolistička djela Hermanna Bahra, Antona Pavloviča Čehova, Maksima Gorkoga, Gerharta Hauptmanna, H. Ibsena, Victoriena Sardoua, A. Strindberga, Leva Nikolajeviča Tolstoja, I. Vojnovića, ali i Friedricha Schillera te W. Shakespearea, kao i popularni komički repertoar, a u kasnijem zagrebačkom razdoblju u HNK-u najčešće aktualni hrvatski repertoar (Nikola Bonifačić Rožin, Milivoj Dežman, Miroslav Feldman, M. Jurić Zagorka, Milan Marjanović, Geno Senečić), često za pozornicu tzv. Malog kazališta. I u Sloveniji i u Hrvatskoj posebno se istaknuo režijama slovenskih pisaca (napose Ivana Cankara). Sudjelovao je u nastanku prvih hrvatskih igranih filmova: glumio je u filmu Vragoljanka (Alfred Grünhut, 1918) te režirao film Grička vještica (1920), prema Zagorkinoj adaptaciji vlastita romana (koju je prethodno, 1916., režirao i u HNK-u). Poslije je nastupio u filmovima Fantom Durmitora (Hans Natge, 1933) i Lisinski (Oktavijan Miletić, 1944). Predavao je u Državnoj glumačkoj školi i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, prevodio dramska djela s njemačkoga i slovenskoga na hrvatski te s hrvatskoga na slovenski (I. Vojnović), a autobiografske je zapise objavio, na slovenskome, u knjizi Glumčeva kronika (Igralčeva kronika, I–III, 1960–64). U više od 50 godina profesionalnoga rada Nučićev glumački habitus kretao se od simbolističkog i naturalističkog konteksta početka XX. st., s osloncem u klasičnom shvaćanju psihologizacije i realizma u gradnji likova romantičarske pojavnosti, do kasne, akademske forme, a režijski obzor bio mu je određen funkcionalnošću teksta i glume u cjelini predstave; pritom sam broj uloga i režija (više od 70 samo u HNK-u), na dvama jezicima, otežava sagledavanje njegova opusa i često je znao prouzročiti sasvim oprečne ocjene.