Detalji predmeta

• Stanje Polovno

KAZALIŠNE TRADICIJE GRADA OSIJEKA 1907-1982. /963/
MEKI UVEZ, 118 STR.,ILUSTROVANO , 24 X 21 cm,KVALITETNA HARTIJA
-VEOMA LEPE FOTOGRAFIJE IZ PREDSTAVA KAO I HRONOLOGIJA I IMENA SVIH AKTERA PREDSTAVA,
-IZDAVAČ : Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 1982.g.
+++SADRŽAJ KNJIGE - POGLEDATI SA SLIKA PREDMETA+++
Kao rijetko koje kontinentalno središte, Osijek se može podičiti kazališnom tradicijom još iz davne 1735., kada je u Isusovačkoj gimnaziji zabilježena izvedba prve kazališne predstave na latinskome jeziku.
Pa ipak, istinski sustavan i organiziran kazališni život započinje 7. prosinca 1907., proslavom početka djelovanja Hrvatskog narodnog kazališta u zgradi namjenski sagrađenoj još davne 1866. za putujuće kazališne družine. U proljeće 1907. osnovano je „Društvo za osnutak stalnog hrvatskog kazališta“ s Radoslavom Bačićem na čelu koje su svesrdno podržali brojni gradski političari i utjecajni pojedinci. Društvo uspijeva pridobiti kazališnoga stručnjaka Nikolu Andrića koji naposlijetku dolazi u Osijek i postaje prvi intendant Hrvatskog kazališta u Osijeku, te se laća mukotrpnog posla okupljanja ansambla. Ansambl jedno vrijeme provodi u Varaždinu i Karlovcu, a tek koncem 1907. stalno se vraća u Osijek, gdje 7. prosinca iste godine izvodi program kojim obilježava početak djelovanja. Program je sačinjavao kolaž prigodnica: uvertira iz Gundulićeve Dubravke, Slava preporoditeljima Milana Ogrizovića, te prvi čin Smetanine Prodane nevjeste.
Zgradu u kojoj se Kazalište smjestilo projektirao je Karlo Klausner u historicistčkome stilu koji, sukladno ukusima toga doba, krase elementi maurske arhitekture. Gledalište koje ima oblik potkove, izgrađeno u tri razine, u tradiciji je talijanskih i austrijskih kazališnih dvorana. Mjesec i pol prije proslave 125. godišnjice postojanja, zgrada je 27. studenog 1985. svečano otvorena nakon temeljne restauracije.

tags
Vrsna je hrvatska teatrologinja Antonija Bogner–Šaban prirediteljica i autorica glavnine tekstualnog dijela luksuzno opremljenoga monografskog izdanja Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku posvećenog stotomu rođendanu središnjeg mjesta u kulturnome životu Osijeka, Thalijina hrama koji svojim rađanjem, dozrijevanjem i opstojnošću sačinjava nerazdvojan segment i hrvatske kulturne povijesti. Svjesnost da samo spoznavanje povijesti kazališta, njegovih umjetničkih vrhunaca i ponora, osigurava kvalitetnije opstojanje, dokazuju osječki kulturni djelatnici Tomislav Tanhofer i Radoslav Bačić već 1927. godine sačinjavajući povijesnu zabilješku Dvadeset godina Narodnog kazališta u Osijeku 1907.–1927. Nastavlja Ivan Marton u posebnom broju Osječke scene iz 1947. godine naslovljenom 7. prosinca 1907.–1947., a pedeseta je obljetnica kazališta svečano proslavljena objavljivanjem zbornika Narodno kazalište u Osijeku 1907.–1957. Branko Mešeg 1984. godine priređuje monografiju Kazališne tradicije grada Osijeka. HNK 1907.–1982. Ratni repertoar Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku 1991.–1994. potpisuje iskreni zaljubljenik u osječki teatar Ljubomir Stanojević, baš kao i svojevrsnu monografsku uvertiru u proslavu velikog jubileja, 95. rođendan HNK iz 2002. godine.

Tekstualni dio monografije Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku — 100 godina pišu ponajbolji poznavatelji svakoga pojedinog segmenta osječkoga kazališnog života osuvremenivši i pojednostavivši većinom svoje već objelodanjene radove, ponajviše na stranicama Zbornika Krležinih dana, znanstveno–teatrološke manifestacije kojoj je jedan od utemeljitelja upravo Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Sadržaj je očekivano raspodijeljen: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku u povijesnome i kulturnome središtu (Bogner–Šaban), Drama (Bogner–Šaban), Opera (Petrušić), Balet (Stanojević), Annale komorne opere i baleta (Petrušić), Krležini dani u Osijeku (Hećimović), Bibliografija o Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku (Bogner–Šaban), Uprave Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku (Bogner–Šaban). Smještajući osječko nacionalno kazalište u povijesno i kulturno središte u uvodnome tekstu, Antonija Bogner–Šaban otkriva tragove kazališne tradicije koji prethode institucionalnomu osnutku kazališta 1907., ističući najstariju poznatu osječku školsku predstavu, dramu Landelinus u izvedbi đaka isusovačke gimnazije 1735. godine. U njezinome povijesnome pregledu rađanja osječkoga kazališnog života i samog institucionaliziranja razaznajemo nekolicinu uporišta: 1. Snažnije razvijanje osječkog kazališnog života nakon 1809. godine i proglašenja Osijeka slobodnim kraljevskim gradom; 2. Gostovanja zagrebačkog i novosadskog kazališta u Osijeku i okolici u drugoj polovici 19. stoljeća kao poticaj za dozrijevanje zamisli o stvaranju vlastitog kazališnog ansambla; 3. Pripreme za osnutak i utemeljenje HNK u Osijeku u prosincu 1907. godine; 4. Profesionalizacija kazališta 20–ih; 5. Prinudna gostovanja/združivanje s novosadskim Srpskim narodnim pozorištem 30–ih; 6. Poratne i poslijeratne tegobe; 7. Lav Mirski; 8. Osnivanje Annala komorne opere i baleta 1970. godine; 9. Zlatne osamdesete — okret k suvremenom; 10. Stradavanje kazališne zgrade — neprekinuto umjetničko djelovanje; 11. Suvremenost. Urednica izdanja potpisuje i drugi tekst posvećen drami osječkog kazališta za čije utemeljenje okrivljuje priznatoga zagrebačkog kazališnog znalca, Nikolu Andrića, koji čvrstom organizacijskom strukturom i odabirom repertoara određuje umjetničke smjernice daljnjeg djelovanja kazališta. Uslijedit će procvat drame na pozornici osječkog teatra po intendanturom Srgjana Tucića (1908.–10.). Uz Tucića, Bogner–Šabanova u linearnom nabrajanju ravnatelja (drame) i zaslužnih redatelja, a koji su pridonijeli njezinim estetskim iskoracima, prepoznaje i opisuje djelatnosti Joze Ivakića, Tomislava Tanhofera, Hinka Tomašića, Ivana Martona, Ljubomira Stanojevića i Zvonimira Ivkovića. Antun Petrušić iscrpno pišući i analizirajući glazbeno–scenski životu u Osijeku kojem ponajviše pridonosi operni ansambl HNK izdvaja njegova iznimna dostignuća — osječki HNK neprekidno posebno potiče vlastite skladateljske snage (Stepanov, Savin, Stahuljak, Mihaljević); daje mogućnost plasmana novih djela hrvatskih (mladih) skladatelja na Annalu komorne opere i baleta i time često biva mjesto početka njihova umjetničkog rada; odgojno–obrazovni utjecaj glazbeno–umjetničkih veličina Mirka Polića, Lava Mirskog i Dragutina Savina. Na operu logično naslonjeni balet tematizira Ljubomir Stanojević koji elemente prisutnosti baleta na osječkoj pozornici pronalazi već u četvrtoj sezoni djelovanja kazališta. Uspone fragmentarnog razvitka baletne scene u Osijeku, većinom okrenute služenju opernim, operetnim i dramskim predstavama, Stanojević pronalazi u osobnostima Marije Tuljak, Argene Savin, Antonija Maksimovića, Štefana Suhya, Sonje Kast, Antuna Marinića. Nadalje, Branko Hećimović u tekstu o Krležinim danim u Osijeku, teatrološkom znanstvenom savjetovanju, piše o začetku manifestacije 1987. godine, razlozima zbog kojih je došlo do osnivanja Krležinih dana i to baš u Osijeku, neprestano upozoravajući na njezin pozitivni utjecaj na razvoj kazališnog života u Osijeku i hrvatsku kazališnu kulturu. Slijedi svim proučavateljima osječkog teatra dragocjena bibliografija o HNK u Osijeku koju urednica razvrstava na knjige, monografije, zbornike, rasprave, almanahe, kazališne izvještaje i kazališne listove te popis kazališnih upravitelja, pomoćnika intedanta, ravnatelja drame, dramaturga, ravnatelja opere i ravnatelje baleta kroz stogodišnju povijest osječkog teatra.

Estetsku vrijednost monografije neosporno podižu nebrojene raritetne fotografije i skice osječkih kazališnih djelatnika kroz povijest, kazališnog interijera, scenografije, kostima, svečanih zastora, fotoaparatom uhvaćenih svih važnih zbivanja tijekom prošlosti osječkog teatra, koje pravodobno ilustriraju svaku napisanu riječ. Uredničina ustrajnost i minucioznost odabira pri pretraživanju fotografija razasutih diljem Arhiva HNK u Osijeku, Arhiva Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta pri HAZU i raznih privatnih zbirki, zaslužuje posebne pohvale baš kao i savršenost njihova postavljanja uz tekst, likovno–grafičko oblikovanje DZN studija. Nakon svega, neminovno je ustvrditi kako je ogromna količina energije Antonije Bogner–Šaban utrošena pri izradi ovog monumentalnog (i)zdanja, satkala neprocjenjiv dar za stogodišnje osječko kazalište, a time i hrvatsku kulturnu povijest.

Ivan Trojan