Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Аутор - особа Girardi-Karšulin, Mihaela
Наслов Filozofska misao Frane Petrića / Mihaela Girardi Karšulin
Врста грађе књига
Језик хрватски
Година 1988
Издавање и производња Zagreb : Odjel za povijest filozofije Instituta za povijesne znanosti Sveučilišta, 1988
Физички опис 278 str. ; 20 cm
ISBN 86-81257-01-3
Напомене Bibliografija: str. 273-278.
Предметне одреднице Петрић, Фране, 1529-1597
УДК 1 Петрић
AutorGirardi-Karšulin, Mihaela
NakladnikZagreb : Odjel za povijest filozofije Instituta za povijesne znanosti Sveučilišta, 1988
Materijalni opis278 str. ; 20 cm
NapomenaBibliografija: str. 273-278.
Predmetna odrednicaPetrić, Frane, 1529-1597 - bibliografije
Petrić, Frane, 1529-1597 (djela) - studije
Klasifikacijska oznaka1 PETRIĆ Pojedini filozofi - Petrić
AnotacijaDjelo sadrži prikaz filozofske misli Franje Petrića, njegova dva najopsežnija filozofska djela - interpretaciju Aristotelove Metafizike, te "Novu sveopću filozofiju" koja predstavlja "sitem" ili spoznaju cjeline bića".
Jezikhrvatski
Standardni brojISBN 86-81257-01-3

Frane Petrić (takođe u varijantama Franjo Petrić, Petriš, Petris, Petričević, Petrišević; lat. Franciscus Patricius, ital. Francesco Patrizi da Cherso; Cres, 25. april 1529 — Rim, 6. februar 1597) bio je venecijanski filozof, polihistor, humanista i učenjak.

Porijeklo
Po porodičnoj legendi Petrići su se bili doselili iz Bosne, bježeći pred Turcima. Mletačka vlast 1563. naziva Petriće Hrvatima, a sam je Frane Petrić za vrijeme studija u Padovi dva puta bio vijećnik studenata iz Dalmacije. Pred samu smrt zatražio je da ga prime za pravog člana-bratima „Zbora sv. Jeronima” u Rimu, pri čemu je morao dokazati da je porijeklom iz ilirskih krajeva i da poznaje hrvatski jezik.[1]

Međutim, većina njegovog djelovanja vezana je uz Italiju, a kako je sva djela pisao na latinskom i italijanskom jeziku, njegovo ime zasluženo pripada u red znamenitih italijanskih naučnika.

Biografija
Frane Petrić je rođen na otoku Cresu, tada pod upravom Mletačke republike, u plemićkoj porodici izbjegloj iz Bosne.

Kao dječak sudjelovao je sa stricem Ivanom Jurjem u ratu protiv Osmanlija, da bi se potom posvetio školovanju. Izučio je za trgovca u Veneciji; potom je savladao grčki u Ingolštatu, gdje je boravio pod pokroviteljstvom rođaka Matije Vlačića.[1] Poslije je studirao medicinu i filozofiju u Padovi.[2]

Učenjak evropskog ugleda, jedan od najizvornijih i najslobodoumnijih mislilaca svoga doba, antiaristotelovac, novoplatonista, Petrić je bio profesor filozofije u Ferari i Rimu. Pisao je na latinskom i italijanskom jeziku. Petrić se bavio i astronomijom, meteorologijom, arheologijom i politikom. Putovao je cijelom Evropom i stekao veliku slavu svojim djelima.

Njegova brojna djela upućuju na širinu njegovih interesa i bavljenje mnogim područjima i disciplinama znanja: od trgovine, medicine, filozofije do izdavaštva. Od 1575. predaje platonističku filozofiju na univerzitetu u Ferari, kada nastaju djela o poetici i novoj geometriji te kada postaje član uglednih akademija. Kapitalno djelo mu je Nova sveopća filozofija (Nova de universis philosophia) — u kojem je dao zaokružen sistem filozofije, a koje je naišlo na osudu crkvenih krugova i zabranu širenja zbog suprotstavljanja vjeri i unošenja elemenata nehrišćanske religije. U filozofijskoj nauci renesanse ima počasno mjesto kao istaknut novoplatonista i strastven protivnik Aristotelove filozofije.

U Novoj sveopćoj filozofiji (1591), kad je govorio o plimi i oseci mora — oslanjao se na empirijske rezultate pionira hrvatske i svjetske okeanografije: dubrovačkog pomorca Nikole Sagroevića.[3]

Smatra se učiteljem znamenitog italijanskog filozofa Đordana Bruna, a svojim radom uticao je i na mislioce 17. vijeka — poput Hobsa, Dekarta, Njutna i dr.[2]

Umro je u Rimu, 6. februara 1597. — gdje je i pokopan, u Crkvi sv. Onofrija.

Posveta
Na rimskoj Crkvi svetog Onofrija je 7. februara 2008. kardinal Đovani Lajolo, guverner države-grada Vatikana — zajedno s prof. Milanom Mogušem, predsjednikom Hrvatske akademije nauka i umjetnosti, i hrvatskim ambasadorom pri Svetoj stolici Emiliom Marinom — otkrio spomen-ploču Franji Petriću. Na taj način Republika Hrvatska ima, na toj rimskoj crkvi, uz italijanskog (Torkvato Taso), francuskog (Fransoa-Rene de Šatobrijan) i njemačkog (Johan Volfgang Gete) — i svog predstavnika.

Izbor iz djela
La città felice (Sretan grad, 1553)
Della retorica dieci dialoghi (Deset dijaloga o retorici, 1562)
Peripateticae discussiones (Peripatetičke diskusije, 1571—1581)
De historia dialogi X (Deset dijaloga o istoriji, 1579)
Della poetica (O pjesničkom umijeću, 1586)
Nova de universis philosophia (Nova sveopća filozofija, 1591)
Reference
Istria on the Internet - Prominent Istrians - Frane Petric
Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka. стр. 47.
Mirko Orlić: Razvoj fizičke oceanografije u Hrvatskoj i Josip Goldberg, Geofizika, sv. 2, 1985.
Literatura
Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. XVI. . Zagreb. 2007. ISBN 978-953-7224-16-5.
Spoljašnje veze
Biografija Frane Petrića
Naučni skup na Cresu „Dani Frane Petriša” — zbornik radova
Ministarstvo Vanjskih poslova i EU integracija zaslužno za postavljanje ploče HAZU u spomen Franji Petrišu na Crkvi sv. Onofrija u Rimu 2008. godine nova sveopća filozofija

Petrić, Frane (Patritius, Patricius [pa:tri'ci∙us], Patrizzi, Franciscus), hrvatski filozof i polihistor (Cres, 25. IV. 1528 – Rim, 6. II. 1597). Sin Stjepana, creskoga gradskoga suca, i Marije Lupetine, rođakinje M. Vlačića Ilirika. Na temelju optužaba da radi protiv mletačke vlasti i da je pristaša protestanata, otac mu je bio osuđen na izgon iz grada te je umro u progonstvu. Petrić je prekinuo školovanje, 1538. napustio Cres i otišao sa stricem na njegovu lađu. Time je otpočeo njegov buran život, mnogobrojna putovanja (sudjelovao u ratu mletačkog brodovlja protiv Osmanlija kojim je zapovijedao A. Doria, potom u ratnim operacijama kraj Novigrada) i promjene zanimanja (trgovao knjigama i pamukom, bavio se izdavaštvom – izdao djela Giulia Camilla Delminija i B. Kotruljevića). U Veneciji je započeo školovanje za trgovca, ali je ubrzo otišao u privatnu školu svećenika Andrije Firentinca. Pod zaštitom M. Vlačića Ilirika otišao je u Ingolstadt, gdje je učio grčki i ondje ostao do rata Karla V. protiv protestanata; od 1547. u Padovi je nastavio studij medicine, ali ga je ubrzo napustio i posvetio se filozofskim i matematičkim studijima. Proučavao je filozofske i književne tekstove starih pisaca, posebice Platonovu i Aristotelovu filozofiju, upoznao bogatu tradiciju peripatetizma, spekulativno-idejno bogatstvo i raznolikost najstarijih tradicija mišljenja i sinkretističkih religija, mističku, kaldejsku, arapsku i hebrejsku predaju, egipatske hermetičke spise. Nakon očeve smrti 1551. prodavao je medicinske knjige, potom je otišao u Anconu, a odatle na kraća putovanja u Veneciju, Bolognu, Veronu, Vicenzu, Mantovu, Modenu i Ferraru. Neko vrijeme boravio je na Cipru, gdje je upravljao imanjem grofa Giorgia Contarini-Zaffa i ciparskoga nadbiskupa Filippa Moceniga, bavio se melioracijskim radovima, putovao u Španjolsku i talijanske gradove. Španjolskomu kralju Filipu II. za njegovu knjižnicu u Escorialu 1571. prodao je zbirku od 75 grčkih kodeksa filozofskoga, teološkoga, znanstvenoga i glazbenoga sadržaja, koje je ponio s Cipra (do danas ih je malo sačuvanih, ostatak je bio uništen u požaru 1671). U Ferrari predavao Platonovu filozofiju do 1592., kada je na poziv kardinala Ippolita Aldobrandinija stigao u Rim i postao profesor platonističke filozofije na Sapienzi, sve do smrti. Petrić je za svojega padovanskoga razdoblja bio član Kluba studenata Dalmatinaca, a bio je i član Zbora sv. Jeronima te član više akademija (Accademia della Crusca i Accademia della Fama).

Petrićevo je djelo ugrađeno u temelje hrvatske i svjetske filozofske i znanstvene misli. Među prvim svojim filozofskim i književnim spisima na talijanskom jeziku objavio je opsegom neveliko djelo Sretan grad (La città felice, 1550), pisano kao vodič i model za čovjekovu sreću. Utemeljujući svoja gledišta na ontološko-epistemološkim doktrinama Platona i Aristotela, Petrić ih je preoblikovao u svojoj koncepciji aristokratskoga državnopolitičkog uređenja, različito od utopijskih djela toga razdoblja. Svjedočanstvo o svestranom interesu i širokoj naobrazbi Petrić je ostavio i u drugim književnim i poetičkim te glazbenoteorijskim analizama, pridonoseći europskom duhovnomu dijalogu. U padovanskom je razdoblju napisao raspravu o pjesničkim zanosima, komentar jednoga Petrarkina soneta i rimâ Luke Contilea, kojima je dao prilog renesansnoj književnoj teoriji i kritici i tekstualnoj hermeneutici u znaku petrarkističke književne mode. Tim komentarima i nekim dijalozima (o poljupcu i ljubavnoj filozofiji), Petrićeva se djela izdvajaju iz cjeline onodobnih platonističko-petrarkistički pisanih traktata. Metodološki, povijesno-kritički, polemički i književnopovijesno Petrić je Aristotelovoj normativnoj poetici suprotstavio vlastita nova pravila (slobodan izbor sadržaja, pjesnička imaginacija, fantazija, sublimacija itd.). Jednu od važnih uloga u povijesti europske estetičko-poetičke refleksije renesanse imale su i njegove polemike vođene oko književnih rodova i vrsta, epskoga i herojskoga pjesništva, T. Tassa i L. Ariosta i dr. U tumačenju Tassova spjeva Oslobođeni Jeruzalem Petrić je kritizirao njegovu poetiku i književnoteorijske postavke u kojima slijedi Aristotela. Petrić se bavio i znanošću jezika i govora. Promišljajući odnos retorike i srodnih disciplina, gradio je teoriju jezika, procesa razumijevanja, obrazlažući svoju tezu savršene retorike-antiretorike, zasnovane kao filozofsko-znanstvene discipline, prema modelu sigurne i savršene spoznaje matematičke znanosti. Također je bio povijesno i metodičko-kritički zaokupljen i epistemologijom povijesti i povijesnom spoznajom. Ra