Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Аутор - особа Braverman, Harry, 1920-1976
Наслов Rad i monopolistički kapital : degradacija rada u dvadesetom stoljeću / Harry Braverman ; predgovor Rade Kalanj ; [preveo Žarko Vodinelić]
Јединствени наслов Labor and monopoly capital. hrvatski jezik
Врста грађе књига
Циљна група одрасли, озбиљна (није лепа књиж.)
Језик хрватски
Година 1983
Издавање и производња Zagreb : Globus, 1983
Физички опис 377 str. ; 22 cm
Други аутори - особа Kalanj, Rade, 1940- = Калањ, Раде, 1940-
Vodinelić, Žarko
Збирка Biblioteka Prometej ; 20
ISBN (karton)
Напомене Prevod dela: Labor and monopoly capital.
Предметне одреднице Капитализам -- Монополистички стадијум -- Рад
Рад -- Капитализам -- Монополистички положај
УДК 331.01:330.342.142
AutorBraverman, Harry
NakladnikZagreb : Globus, 1983
Materijalni opisXVI, 377 str. ; 21 cm
Nakladnički nizBiblioteka Prometej / Globus ; sv. 20
NapomenaPrijevod djela: Labor and monopoly capital.
Str. VII-XVI: Rad, monopolistički kapital i pitanje revolucionarnog subjekta / Rade Kalanj.
Str. 3-6: Predgovor / Paul M. Sweezy.
Bibliografija uz pojedina poglavlja i uz tekst.
Kazalo.
Predmetna odrednicarad
kapitalizam
menadžment
podjela rada
kapital
radnička klasa
Klasifikacijska oznaka330 Ekonomija
331 Rad. Zaposlenost. Posao. Ekonomika rada. Organizacija rada
331.101 Opća pitanja rada. Teorija rada. Znanost o radu
330.342.14 Kapitalističko gospodarstvo. Klasični kapitalizam
331.103 Organizacija rada. Industrijsko inženjerstvo
Jezikhrvatski
GrađaKnjigaknjiga
Djelo Harrya Bravermana “Rad i monopolistički kapital” (1974) jedno je od najboljih dostignuća američkog marksizma i svakako predstavlja veliki doprinos internacionalnom marksizmu kao teoriji i praksi radničke klase. Našoj sociološkoj i političko-ekonomskoj teoriji prijeko je potrebna reaktualizacija određenih pitanja koja su restauracijom kapitalizma pala u zaborav. Marksistička misao ima taj težak zadatak ponovnog aktualiziranja za čovjeka važnih pitanja rada i radnog procesa, koji se ogleda u tome što ona to mora učiniti kritički i na višem nivou da ne bi upala u zamku ponavljanja starih i prevladanih dogmi. Bravermanovo djelo vrlo lako može biti prvi korak na tom putu.

Djelo Harrya Bravermana Rad i monopolistički kapital (1974)1 jedno je od najboljih dostignuća američkog marksizma i svakako predstavlja veliki doprinos internacionalnom marksizmu kao teoriji i praksi radničke klase. Našoj sociološkoj i političko-ekonomskoj teoriji prijeko je potrebna reaktualizacija određenih pitanja koja su restauracijom kapitalizma pala u zaborav. Marksistička misao ima taj težak zadatak ponovnog aktualiziranja za čovjeka važnih pitanja rada i radnog procesa, koji se ogleda u tome što ona to mora učiniti kritički i na višem nivou da ne bi upala u zamku ponavljanja starih i prevladanih dogmi. Bravermanovo djelo vrlo lako može biti prvi korak na tom putu.

Pogledom na našu stvarnost, može se zaključiti da se hrvatsko društvo nalazi u fazi u kojoj je radnički pokret razbijen, radnička klasa dezorijentirana, dezorganizirana i gdje kronično nedostaje jaka i organizirana radnička politička stranka. Nitko drugi ne može povezati, organizirati i pripremiti radništvo za ovu dosad najnemilosrdniju klasnu borbu koja se odvija pred našim očima. Političko organiziranje radništva nedovoljno je ako ga ne prati napredna teorija koja se i sama razvija napredovanjem radničkog pokreta. Važnost je ove teorije njeno dijalektičko jedinstvo s političkom praksom.

Upravo je Braverman svojim životom i djelom razvijao marksizam sintetizirajući teoriju i praksu. Iako je posljednjih godina života bio urednik američkih novina Monthly Review i za to vrijeme pisao svoje životno djelo, treba imati na umu da je veći dio života proveo radeći u tvornicama, čeličanama i brodogradilištima. Zbog velikog opsega posla, prikupljanja informacija i raznovrsnosti poslova kojima se bavio često je pisao po noći. Osim što je iz prve ruke vidio kako se razvoj tehnologije i strojeva odražava na radni proces i degradaciju rada, Braverman je bio direktno uključen u radnički pokret djelujući u sindikatima i u socijalističkoj partiji.

Stoga je ovo djelo rezultat dugogodišnjeg proučavanja kojeg se, uz politički rad, prihvatio jedan, u Lenjinovom smislu, napredni radnik.

Kao marksist, Braverman razumije da se kapitalizam i njegove manifestacije ne mogu kvalitetno analizirati bez uvida u politiku, ekonomiju i historiju. U tom je pravcu on nastojao djelovati čitav svoj radni život.

Zato ne čudi njegovo mišljenje o prirodi države u kapitalizmu, pogotovo što je to jedna od točaka na kojoj se brojni na ljevici razilaze odbacujući Marxove poglede na državu.

Njemu je jasno da se država ne može analizirati in abstracto, izvan društva. Država je konkretna, njena je priroda „određena odnosom prema ekonomskoj strukturi i ekonomskim klasama društva“. Stoga ona, ovdje i sada, može biti ili buržoaska (kapitalistička) ili, kao istinska alternativa, radnička.

Kapitalistički karakter države očituje se u tome „što je cijeli esencijalni supstrat djelovanja kao i politika, a koji okuplja njenu pažnju 365 dana u godini, dizajniran da podrži i upravlja kapitalističkim sistemom“2.

Apologete kapitalizma, među kojima kod nas ima podosta mladih ekonomista, često osporavaju kapitalistički karakter hrvatske države budući da ona, nasuprot njihovim naporima, ipak ne može ostvariti sve želje i zahtjeve koje joj postavlja kapitalistička klasa ili individualni kapitalist. Međutim, ovo je pogrešno. S pravom je pisao Braverman da se ti zahtjevi ne mogu ostvariti ne zato što je državna vlast protiv kapitala, nego „zato što to okolnosti čine nemogućim“ (ibid.). Nijedna država ne služi kapitalističkoj klasi u potpunosti pa je stoga pogrešno uopće tako razmišljati. Procesi u društvu ne odvijaju se jednosmjerno i tako pojednostavljeno, već je tu mnogo prisutnih faktora, od kojih svaki ima svoju dinamiku te koji se međusobno isprepliću.3

Osim prirode kapitalističke države, zanimljivo Braverman razmišlja i o tzv. socijalističkim društvima. Dio autora smatra da razdoblje od 1917. – 1990. označava razdoblje socijalizma ili pak realno egzistirajućeg socijalizma. Ostali to razdoblje nazivaju komunizam, čime još više doprinose daljnjem zamagljivanju činjenica o toj nedavnoj prošlosti.

Braverman je bio jedan od onih marksista koji je uočio bitnu osobinu prijelaznog razdoblja između kapitalizma i socijalizma. Tako je njemu bilo jasno „da između carske Rusije i Rusije stvarnog socijalizma leži period tranzicije, za vrijeme kojeg se višestoljetna postignuća kapitalizma moraju reproducirati u Rusiji unutar nekoliko desetljeća kao preduvjeti za socijalizam. To je nužnost u Rusiji, nužnost koju nijedna teorija ne može premostiti“ 4.

Braverman se ovdje drži objektivnih i historijskih razloga nadmoći socijalizma. Pa mu nije bilo problematično napisati da je „posebnost ruskog razvoja i odsada istočne Europe i Kine u tome što cijeli period od revolucije predstavlja primjenu socijalističkih metoda za rješenje još neispunjenih zadataka kapitalizma. Sve dok per-capita razina proizvodnosti u Rusiji ne premaši ili se barem ne izjednači s trenutno najvišim razinama kapitalističke radne proizvodnosti (ona jest rasla brzo, ali je i dalje znatno manja od polovine američke radne proizvodnosti), Rusi neće moći reći da su na raskrižju socijalističke ere, u punom smislu te riječi“ (ibid., podvukao D. B.).

Osnovna točka (ne i glavna!) usporedbe, osnovno objektivno mjerilo kapitalizma i njegove alternative jest stupanj proizvodnosti rada i sve ono što iz njega proizlazi. Nije čudno što je Braverman bio svjestan te činjenice budući da se njegovo životno djelo bazira upravo na važnosti rada, proizvodnosti rada i posljedica koje rad u svojem konkretnom obliku, u kapitalističkom obliku reproducira.

Možemo reći i da je ona rezultat Bravermanovov marksizma koji prepoznaje one osobine koje su zanemarili revizionistički sljedbenici Marxa i Engelsa, s jedne, i dogmatski sljedbenici Lenjina, s druge strane. Temelj je dijalektičko jedinstvo teorije i prakse. Za Bravermana je „teorija, osim ako ne služi kao vodič za akciju, bezvrijedna (Monthly Review, lipanj 1974). Dakle, on teoriju ne uzima kao svrhu sebi samoj, kao neku vrstu intelektualne razonode.5 Za njega je teorija neodvojivo vezana za praktične probleme, stoga i služi za „razumijevanje uvjeta za rješenje i stvaranje generacije revolucionara spremnih da ih i riješe“. Takav je pristup proučavanju usko vezan za historiju socijalističkog pokreta. A ova veza se ostvaruje samo ako je spoznaja rezultat analize usmjerene „ne prema dokazivanju unaprijed zamišljene ili sektaške opaske, nego prema razumijevanju što se zaista dogodilo revolucionarnim pokretima radničke klase u prošlosti i zašto“ (ibid.).6

Drugim riječima, analizu kapitalizma i svih njegovih procesa nužno je raditi kroz perspektivu revolucionarnog pokreta koji ima svoja sredstva i svoje ciljeve.

Ovaj je pristup prakticirao Braverman kad je počeo raditi na svom životnom djelu Rad i monopolistički kapital. Imajući na umu revolucionarni radnički pokret s njegovom kompleksnom historijom kao i vlastito iskustvo radnika, odlučio je analizirati jedan segment kapitalističkog načina proizvodnje. Međutim, vrlo važan, gotovo najvažniji segment! Odlučio je analizirati uzroke i posljedice najamnog oblika rada koji ovaj poprima u kapitalizmu i to u kontekstu klasne borbe radničke klase.

Počeo je od poznate distinkcije klase za sebe i klase po sebi, gdje prva označava istinsku klasnu svijest, svijest radničke klase o njenom historijskom i materijalnom položaju, o njenoj potenciji, snazi i perspektivi, a druga, možemo ga tako označiti, društveno-materijalni kontekst iz kojeg klasna svijest proizlazi.

Njegov doprinos kako marksističkoj teoriji tako i razvoju radničkog pokreta temelji se na proučavanju radničke klase po sebi.7 Prema tome, kako radničku klasu organizirati, na koji način ući u radnički pokret, kako artikulirati njene potrebe, zahtjeve, na koji način ih uskla