Detalji predmeta

• Stanje Nekorišćeno

Adam i Eva u raju - Zdravko Zima
manji format
Nova

Zdravko Zima rođen je 1948. u Malinskoj na otoku Krku. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završio je studij južnoslavenskih jezika i književnosti. Književne kritike, feljtone, eseje i druge radove objavljivao je u svim vodećim hrvatskim listovima i časopisima. Uređivao je nedeljnik Danas te časopise Bridge, Lettre Internationale i Cicero. Poslednjih godina deluje kao književni kritičar i kolumnist riječkog Novog lista.

Objavio je knjige Noćna strana uma (1990), Zvjezdana prašina (1992), Zagreb je kriv za sve (1993, nagrada časopisa Gratis za najbolju knjigu eseja), Purgeri u purgatoriju (1995), Porok pisanja (2000, nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu kritika), Zimsko ljetovanje (2001), Močvara (2002), Prikazi, prikaze (2003), Gondolijer na Vltavi (2004, nagrada Kiklop za najbolju knjigu eseja), Metak u petak (2005), Lovac u labirintu (2006, Goranova nagrada za književnost), Život je tabloid (2007) i Bordel u plamenu (2009). Časopis Relations, koji se bavi promocijom hrvatske književnosti u inostranstvu, objavio je izbor iz Ziminog opusa na nemačkom jeziku (dvobroj 1-2/ 2011).

Svi tekstovi iz ove knjige objavljeni su 2010. godine u nedeljnom izdanju riječkog Novog lista.

Umjesto proslova

Nekoć davno, za studentskih dana, surađivao sam u Aćinovoj i Tešićevoj Književnoj reči, a poslije nekoliko dugih i istodobno kratkih desetljeća, u kojima je Balkan retuširao svoje lice, suđeno mi je da objašnjavam – sebi ili drugima – zašto objavljujem knjigu u Srbiji. Na takvo, po mnogočemu izlišno pitanje, najlakše je odgovoriti protupitanjem: zašto ne? Dok političari i/li kriminalci bez zadrške šuruju s kim god žele i kad god im se prohtije, onaj drugi treba braniti pravo na komunikaciju. Ako kultura nije komunikacija, ako ne nadilazi granice, fiktivne i stvarne, onda je teško ustanoviti u čemu su razlozi njenog postojanja. Nije vrijeme za jadikovke, ali Balkan je vazda bio prostor ucjene, na kojem su se najbolje snalazili foliranti i defraudanti, uvježbani jedino u sposobnosti da račun za vlastite manipulacije podmetnu nekom trećem. Teško je reći je li bilo gore jučer, kad su kulturu vrednovali policajci ili danas, kad su zakoni profita i permanentnog spektakla tu istu kulturu pretvorila u fetišistički privid.

Najveći hrvatski pisci novijega doba bili su različitim nitima vezani za Beograd. Kao vojni dezerter Matoš je završio u petrovaradinskoj tvrđavi, odakle je pobjegao te preko Novog Sada i Pančeva dospio u Beograd. Ondje je proveo tri godine i tri mjeseca, djelujući kao čelist, novinar i literat. Zbog bolesti desne ruke, za drugog boravka u Beogradu (1905) morao je pisati ljevicom i odustati od muziciranja, a kad je umro Pera Todorović svjedočio je o njegovoj energiji, uzdižući njegov stil i laskajući mu kao jednom od najboljih govornika u svom narodu. I zaključio je nekrolog Todoroviću tvrdnjom da izvanredni duhovi žive i umiru jednako žalosno u Hrvatskoj i u Srbiji. Dvije najvažnije Ujevićeve knjige stihova, “Lelek sebra” i “Kolajna”, objavio je na ćirilici i ekavici Svetislav B. Cvijanović, znameniti beogradski nakladnik, rođen u Županji, a iz perspektive novog vremena i uvijek tinjajućih antagonizama, zanimljiv je tekst u kojem taj veliki pjesnik piše da je Srbija “hrvatskija od same Hrvatske”. Krležin curriculum presudno su odredili Balkanski ratovi (1912 i 1913) i bjegovi u Srbiju, koji igrom slučaja nisu završili kobno za nekadašnjeg peštanskog kadeta. Notorna je činjenica da je Krleža s grupom istomišljenika 1934. pokrenuo u Beogradu mjesečnik “Danas”, a od policijske zabrane koja je uslijedila nakon pet brojeva, zanimljiviji je podatak da je izlazio u više od tri tisuće kopija.