Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Opis
Vodič kroz Bijele i Samarske stijene; tekstualni dio pruža osnovne informacije i olakšava kretanje,a mnoštvo crno-bijelih fotografija dočarava ljepotu samih stijena i cijelog tog prostora. Uz knjigu je priložena i višebojna karta Bijelih i Samarskih stijena sa užom okolinom. Uz planinarske savjete ova knjiga daje i uvid u postanak krša, biljni i životinjski svijet, klimatske značajke…

Аутор - особа Smerke, Zlatko
Наслов Bijele i Samarske stijene / Zlatko Smerke
Врста грађе водич ; одрасли, озбиљна (није лепа књиж.)
Језик хрватски
Година 1981
Издавање и производња Varaždin : "Varaždin", 1981 (Varaždin : "Varaždin")
Физички опис 143 str. : ilustr. ; 24 cm
ISBN (Broš.)
Напомене Bibliografija: str. 141-143.
Предметне одреднице Алпинизам – Велика Капела
Велика Капела (Динарско горје) – Водичи
УДК 796.524(497.5 Velika Kapela)
91(497.5 Velika Kapela)(036) dinarsko gorje, alpinizam, planinarstvo


Strogi rezervat Bijele i Samarske stijene



Amfiteatar - Samarske stijene

Strogi rezervat je područje u kojem je priroda neizmijenjena ili neznatno izmijenjena ljudskom djelatnosću. Zabranjena je svaka djelatnost i obavljanje bilo kakvih radova koji bi mogli narušiti slobodnu evoluciju prirode
Bijele i Samarske stijene ubrajaju se u jedinstven geomorfološki fenomen krasa, i kao takve pružaju posebne estetske ugođaje i inspiracije. Tu se priroda u pravom smislu razigrala, stvarajući najnevjerojatnije i fantastične forme kamena, nadmašujući u detaljima i djela ljudskih ruku.

1. GEOGRAFSKO-GEOLOŠKI PRIKAZ

Velika Kapela u čijem sklopu se nalaze Bijele i Samarske stijene ne predstavlja jedinstven planinski lanac, već se sastoji iz niza manjih i većih, katkad poredanih, katkad razbacanih grebena. Osnovni smjer pružanja tih grebena je "dinarski" tj. sjeverozapad-jugoistok, ali u detaljima odstupanja su česta i znatna. Visine vrhova kreću se izmedju 1000 i 1500 m (najvisa Bjelolasica, 1534 m), a među njima nalazimo brojne planinske doline, uvale krasa i polja malih dimenzija i relativno velike nadmorske visine (700-1100 m). Spomenutu morfologiju uvjetovale su tektonske sile u doba nabiranja (oligomiocen) te podloga izgrađena od vapnenca i dolomita, koji stvaraju specifičan reljef-kras.

Jedan od najzanimljivijih primjera takvog reljefa su svakako Samarske i Bijele stijene u Velikoj Kapeli. Skupina se nalazi otprilike u središnjem dijelu Velike Kapele, (32° 36' - 32° 39' istočno od Ferra i 45° 14' sjeverne širine), jugoistočno od Mrkoplja. Pružanje Bijelih stijena (1335 m) je sjeverozapad-jugoistok, dok Samarske stijene (1302 m) pokazuju kombinaciju: sjeverna polovina sjeverozapad-jugoistok, a južna polovina sjever-jug. Jedne od drugih odijeljene su dolinom Crna Draga, a ukupna površina im je 1175,35 ha. I jedne i druge Stijene izgrađene su od uslojenih vapnenaca i gromadastih vapnenih breca ili krsnika. Pretežni dio zauzimaju ovi drugi i uglavnom zahvaljujući njima razvila se tokom vremena izuzetna morfologija Samarskih i Bijelih stijena.Nigdje se kod nas (izuzev u nekim dijelovima Velebita) priroda nije tako maštovito razigrala u stvaranju naj raznovrsnijih oblika u snježnobijelom kamenu, koji nas često zapanjuje sličnosću s djelima ljudskih ruku. Najčesće su među njima oštre i okomite forme, katkad po 50 i više metara visoke: različiti kukovi, tornjevi, tornjići, vrata, litice, kupole, kovčezi, obelisci, kamini, stolovi, obelisci i čunjevi, međusobno odvojeni bezbrojnim rasjedima, zljebovima, pukotinama i provalijama u kojima se cesto zadržava snijeg kroz cijelu godinu. Surova ljepota stijena ostaje u čovjeku kao jedinstven i nezaboravan doživljaj.Bijele stijene podijeljene su dubokim i neprohodnim sedlom u 2 jasno odvojene skupine: sjeverozapadnu i jugoistočnu.Sjeverni dio Samarskih stijena je vrlo rastrgan dubokim i pošumljenim ponikvama i vrtačama, dok se njihov južni dio izdvaja kao povezana reljefna cjelina. Uzevši u cjelini, Stijene su vrlo nepristupačno i teško prohodno područje, što vrijedi i za prijelaz od jednih Stijena na druge, kao i za pojedine skupine unutar Stijena. Tako je od vrha Bijelih (1335 m) do vrha južne skupine Samarskih (1294 m) uz udaljenost od 2.2 km potrebno nekoliko sati napornog pješaćenja. Medjutim, njihovim vanjskim rubom idu 2 ceste: Mrkopalj-Jasenak (uz Samarske i Bijele) i Mrkopalj-Mosune (uz Samarske).U klimatološkom pogledu imaju Stijene sve karakteristike planinske klime našega sjeverno-jadranskoga područja. S obzirom na geografski položaj i nadmorsku visinu 1000-1335 m, u klimi ce osobito biti naglašena 2 elementa: hladne i duge zime s mnogo snijega i velika količina padalina (2000-3000 mm) s primarnim maksimumom u jesen, a sekundarnim u proljeće. Dnevne temperaturne amplitude su velike, osobito u ljetnom periodu, a mikroklimatske razlike s obzirom na različitu ekspoziciju također znatne. Ovaj zadnji podatak je osobito važan za floristički sastav Stijena.Iako Stijene dobivaju velike količine padalina, nemaju niti jednog stalnog površinskog toka niti vrela. Razlog je u prvom redu vodopropusna vapnenačka podloga; voda se na licu mjesta gubi sistemom pukotina u podzemlju.


Natašin dol - Bijele stijene

Natašin dol - Bijele stijene. Snimio S. H.
2. KAKO SU NASTALE BIJELE I SAMARSKE STIJENE

Kao sastavni dijelovi Velike Kapele i Stijene su taložene istodobno s Velebitom, Velikom i Malom Kapelom iz dubokih mezozoičkih mora (mezozòik grc. /mesos-srednji + zoõn - živo biće/ pretposljednja, "srednja" era u geološkoj povijesti zemlje; odlikuje se gospodstvom golemih gmazova, pojavom prvih ptica, sisavaca i mnogih morskih životinja; dijeli se na periode: trijas, juru i kredu - Klaićev Veliki rječnik stranih riječi). U geološkoj prošlosti bila su oba grebena Stijena u međusobnoj tjesnijoj vezi, oni su sačinjavali jednovitu gorsku kosu. Tek kasnije, tektonske sile su cjelovitu trupinu Velike kapele raskomadale u pojedine gorske kose i stvorile od cjelovitog gorskog niza sistem ogranaka i raznih pojedinačnih kosa. Kao drugi vazni čimbenik, jest kemijsko i mehaničko djelovanje meteornih voda, kojemu se pridružuju insolacija i jaka smrzavica.

U čemu je suština rastvaranja i kako ona teče? Atmosferska voda, koja dolazi iz atmosfere kao kišnica, nije čista. U njoj ima i određenog postotka ugljične kiseline (CO). Isto tako CO nalazimo i u snijegu. Kad atmosferska voda prodire kroz gornje slojeve tla, prima na sebe znatne količine ugljične kiseline, koja u tlu nastaje raspadanjem organskih tvari koje sadrže CO. Može se reći da prirodne vode imadu obilježje slabe kiseline. Na svom putu prema tlu atmosferske vode vezu na sebe i kisik te vodi daju i oksidacijsko djelovanje. Tako ispunjene atmosferske vode izazivaju odgovarajuće kemijske procese na površini vapnenca, tj. vrše otapanje (rastvaranje) kojem se ne može oduprijeti gotovo niti jedna mineralna tvar. Uz to djeluju i mehaničke sile, može se reći, skoro jednakim intenzitetom i u udruženom smislu. U mehaničkom procesu smrzavica imade sigurno najdjelotvorniji proces rastvaranja. Tome podliježu posebno planine (stijene) u višim nadmorskim visinama s dosta oborina. Voda se smrzava u pukotinama stijene padom lokalne temperature zraka. Na površini nastaje led, a ispod njega je voda. Kako dolazi do promjene volumena, led vrši pritisak na vodu, a ona na stijenu (pukotinu). Kod otapanja, odnosno povišenja okolne temperature, proces je obratan. To omogućava pojavu velikih sila (pritisak) u pukotini stijene te dolazi do pucanja kamene mase, odnosno do rastvaranja ili odvajanja djelica stijene.Vjetar i kiša, kao mehanički uzročnici, djeluju tako da odnose s površine stijene izdrobljene i rastrošene čestice kamena, omogućavaju tako da nova površina na kamenu bude podvrgnuta daljnjem djelovanju atmosferilija.Promjena temperature okoline, odnosno kamena izaziva određene toplinske dilatacije površine (povrsinska istezanja-stezanja). Kad su promjene temperature nagle (npr. zagrijavanja), dolazi do naglog istezanja površinskih slojeva kamena u odnosu na unutrašnjost. Stvaraju se površinske napetosti među česticama kamene mase, čija posljedica je odvajanje ili drobljenje površine kamena. Planinski predjeli su najpodložniji tom procesu, budući da se u toku dana kamen jako zagrije (i do +40° C), a u toku noći, kad okolna temperatura naglo padne, dolazi do naglog stezanja. Tim naglim promjenama temperature, kamen ne može pružiti otpor, pa je proces rastvaranja neminovan, kao što vidimo, i bez prisustva vode (suho rastvaranje). U Samarskim i Bijelim stijenama dnevna insolacija znade biti vrlo velika tako da se kamenje ugrije i do +40° C, a noći rashladi i do +2° C (ljeti). Razni organizmi biljnog i životinjskog porijekla igraju važnu ulogu. Životinje (puževi, crvi, kukci) u rastvaranju sudjeluju tako sto njihovi mrtvi organizmi stvaraju organske i anorganske tvari (CO, amonijak, dusicnu kiselinu). Biljke, osim što kemijski pospješuju rastvaranje, djeluju i mehanički, sto se očituje prodorom korijena u pukotine. Potom to korijenje lučenjem kiselina rastvara mineralne komponente kamenja, pa čak i najotpornije silikate.

Sažetak nastanka Bijelih i Samarskih stijena:
Osnovna predispozicija je pojava tektonskih sila u vrijeme površinskog formiranja zemaljske kore (u našem slučaju Stijena). Vapnenačko kamenje ili bolje reci vapneni slojevi bili su u trenutku pomicanja zemaljske kore podvrgnuti bočnom pritisku. Ti pritisci, odnosno sile odrazili su se tako da su slojevi ispucali, uzdigli se, ispremiješali ili ispresavijali, poprimajući položaje gorskih nizova (uzvišenja ili dolina). Tako otkriti vapnenci postali su meta djelovanja spomenutih atmosferskih činilaca, te se proces daljnjeg rastvaranja nastavio brže ili sporije, zavisno od sastava vapnenca i količine atmosferskih oborina na određenom podrucju. Kakva će brzina rastvaranja biti zavisiti će i o načinu uslojenja vapnenca. Gromadasto kamenje je jednolično i čvrsto pa kod rastvaranja pruža određeni otpor. No, kako i to kamenje imade pukotina, i to u vertikalnom smjeru, onda su to i mjesta bržeg procesa rastvaranja