Detalji predmeta

• Stanje Nekorišćeno

RETKO U PONUDI

CRNA GORA ZLOČIN MIROVNE KONFERENCIJE DVOJEZIČNO IZDANJE
VITNI VOREN
PODGORICA 2000.
176 STRANA 21 cm
TVRDI POVEZ

KNJIGA JE GLANC NOVA

UKRATKO O KNJIZI

Vitni Voren je rođen 29. januara 1864. u Njujorku. Studirao je u Parizu.
Od 1903. do 1913. radio je na projektovanju strogog centra Njujorka, poslovnog centra, pristaništa Čelzi i više hotela, a nakon Prvog svjetskog rata i na rekonstrukciji istorijske biblioteke na Lourenskom univerzitetu u Belgiji, koju su Njemci ponovo srušili u Drugom svjetskom ratu.

Vitni Voren – američki arhitekta, koji je napisao knjigu „Crna Gora – zločin Mirovne konferencije”.
Vitni Voren je bio član američke delegacije na Konferenciji mira u Parizu. Baš tamo ga je zaintrigiralo «crnogorsko pitanje».

Povodom nepravednog odnosa saveznika prema Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu, Voren je napisao knjigu „Crna Gora – zločin Mirovne konferencije”.

Nakon prvog izdanja, koje je 1922. objavio njujorški izdavač „Brentano”, knjiga je doživjela još nekoliko izdanja. Kao član Međunarodnog komiteta za odbranu crnogorske nezavisnosti, osnovanog 1924. u Njujorku, Voren je nastojao da aktuelizuje „crnogorsko pitanje.“

O neučestvovanju Crne Gore na Mirovnoj konferenciji u Versaju pisali su razni autori koji su različito tumačili taj problem, nerjetko su optuživali pojedine vlade i države.

Amerikanac Vitni Voren, napisao je kraću studiju.

Vorenova knjiga sadrži nekoliko značajnih dokumenata – pisma kralja Nikole I Poankareu, Vilsonu i Klemansou iz 1918. godine, koji, koliko je poznato, nijesu do sada objavljeni ili citirani u nekom radu.

“Ovo niti je puna priča o ratu, niti čak pun prikaz učešća Crne Gore u njemu. Činjenice koje se na to odnose date su da bi se sadašnja situacija pojasnila.

Istog trenutka kad je Austrija otišla, odnosno nakon njenog poraza u bici kod Vitorio-Veneta u oktobru 1918, stvari su se odvijale brzinom koja mora izazvati sumnju kod svakog nepristranog proučavaoca istorije. Vlada Crne Gore nije se vratila u zemlju kakav je bio slučaj sa vladama Belgije i Srbije. Umjesto toga u nju je umarširala “saveznička” okupatorska vojska i preuzela kontrolu. Većina te vojske bila je srbijanska, sa glavnokomandujućim francuskim generalom.”

Navodi se i da je Kralj Nikola pisao francuskoj vladi, čiji je gost bio, tražeći dozvolu da se vrati u svoju zemlju. M.Pišon, tadašnji ministar spoljnih poslova, odgovorio mu je da je tamo stanje suviše nesigurno. Ali je dodao:
“Neka Vaše Visočanstvo bude uvjereno da trupe koje su stavljene pod komandu generala Franše Deprea neće propustiti da učine ništa da u Vašoj kraljevini osiguraju održavanje reda, i da će u praksi obezbijediti poštovanje ustavnih vlasti kao i sloboda naroda Crne Gore.”

U svojim razgovorima, francuski ministar akreditovan u Crnoj Gori, uvjeravao je Nikolu da će sve naredbe biti izdavane u njegovo ime kao Kralja Crne Gore.

26.novembra, dvije nedjelje nakon prekida neprijateljstava, srbijanski predstavnici su objavili aneksiju Crne Gore Srbiji.

Ostali Saveznici su obaviješteni da je narod te zemlje bez rezerve izrazio raspoloženje ili želju za takvo njeno nestajanje!

Velike sile nikad nijesu javno prihvatile tu objavu. Trinaestog januara, Vrhovni savjet je jednoglasno odlučio da Crna Gora mora biti obnovljena “kad se politička sitacija raščisti”.

Treba primijetiti da zavjerenici u Beogradu i Parizu nijesu mogli da postignu neposredne rezultate jer su činjenice bile protiv njih. Nadu su polagali u odugovlačenje, a to je M.Vesnić postigao – snažno podržan od strane ljupkih američkih supruga srpskih lidera – u Vašingtonu i Parizu. Ove pametne dame su dobrano nadmašile muške diplomate u rafinisanoj djelotvornosti svog socijalnog programa. One su prožele glavne gradove Amerike i Francuske svojim umiljatim djelovanjem, i nijedna prilika nije bila suviše mala da se iskoristi za stvaranje političke prednosti Srbiji.

Ali sve drugo je bačeno u sjenku konačnim udarcem koji se pokazao sasvim uspješnim: one su uspjele da obezbijede željeni pristup vodećem predstavniku Amerike kroz prijateljstvo sa njegovom suprugom. Kako je taj odnos postajao intimniji, tako je i interesovanje Amerike za Crnu Goru opadalo. Štaviše, naklonost prema Jugoslaviji Vikama Stida iz londonskog Times-a, izražavana preko tog lista sa ogromnim prestižom, bez sumnje je zvaničnu Englesku okrenula protiv miješanja u korist Crne Gore.

U svemu tome, medutim, Crna Gora je tretirana kao poražena država umjesto kao saveznica koja je odmah ušla u rat i učinila svaku žrtvu za zajedničku stvar......

(PREUZET TEKST SA INTERNETA)




#14