Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Zagreb 1946 god
Cena knjige bitno smanjena
Povez . mek
Broj strana : 520
Stanje knjiga bez korica , potpis na naslovnoj strani
Knjigu Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera priredili su i izdali Joža Horvat i Zdenko Štambuk (Zagreb: Rožankowski, 1946, 520 str.). Knjiga sadrži preko 100 faksimila dokumenata i izjava istražnim i pravosudnim organima i materijala komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, preko 40 faksimila novinskih članaka iz vremena NDH, preko 70 fotografija i drugih izvora koji svedoče o teroru, upućivanju u logore, masovnom pokrštavanju Srba, zločinima nad srpskim stanovništvom i kolaboraciji dela katoličkog klera s ustaškim režimom, kao i direktnom učešću pojedinih pripadnika Rimokatoličke crkve u ovim zlodelima. Priređivači knjige, Jo

ža Horvat i Zdenko Štambuk, bili su hrvatski književnici i publicisti, predratni članovi KPJ i prvoborci, posle rata prvi član Agitpropa CK KPH, zadužen za sektor kulture, a drugi član Agitpropa Oblasnog komiteta KPH za Istru.

Prvi reprint izdanja iz 1946. objavljen je 1989. u Hanoveru, drugi 2007. u Banja Luci, a treći reprint objavila je Zaklada August Cesarec u Zagrebu 2008. Prema rečima profesora iz Zagreba, Svetozara Livade, štampanje ove knjige odbio je čak 21 hrvatski izdavač, a kardinal Božanić pretio je državnim tužilaštvom. Katolički teolog i novinar, Drago Pilsel, u predgovoru za ovaj reprint, piše između ostalog: „... Crkva (je) napadala samu sebe sadržajem onoga što je izgovarala, ne samo u doba NDH (i taj se napad nastavlja jer pravog ograđivanja i pravog kajanja kakvo su, primjerice, pokazali tijekom minulih desetljeća njemački katolici, ali i drugi kršćani, u nas nije bilo)...". Objavljivanje reprinta 2008. izazvalo je burne reakcije u jednom delu hrvatske javnosti. Katolički teolozi i istoričari tvrdili su da se radi o „provali mržnje prema Katoličkoj crkvi", da je knjiga „okrvavljeni komunistički propagandistički pamflet", „Oznina izmišljotina i podvala", „zbirka falsifikata i prepariranih izjava", koje „nijedan suvremeni povjesničar, bez obzira na političku ili ideološku opredijeljenost, tu ’knjigu’ ne uzima kao relevantan povijesni izvor", koja je postala „... modelom za ’historiografska istraživanja’, kao i za ’povijesnu istinu’ o Katoličkoj crkvi u cijelom komunističkom vremenu". Urednik Glasa koncila napisao je i da se u Hrvatskoj „dogodila zlouporaba demokracije i da baš oni koji su svoje idejne protivnike i neistomišljenike bez suđenja ili na lažnim suđenjima osuđivali na smrt i robiju koriste demokraciju za ponovno buđenje opasne ideološke mržnje koja truje odnose među ljudima". Doveden je u pitanje i celokupan rad komisija za ratne zločine, a zatim i istoriografskih studija koje su se na njihove nalaze oslanjale, istražujući delatnost Rimokatoličke crkve.

Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, kao celinu, svakako treba posmatrati u kontekstu priprema i suđenja kardinalu Alojziju Stepincu 1946. godine, kako kaže istoričar Ivo Goldštajn, ali to ne umanjuje važnost objavljenog materijala. Mnogo godina kasnije neki od članova Politbiroa KPJ i organizatora suđenja tvrdili su da se radilo o političkom suđenju, kao odgovoru vlasti na kontinuirani otpor biskupa i Pastirsko pismo. Milovan Đilas je u svojim sećanjima pisao da Stepinac sigurno ne bi bio izveden pred sud zbog svog ponašanja za vreme rata da nije nastavio da se opire novom režimu, ali dodaje da to ne znači da nije bilo osnova za optužbu protiv njega. A da je bilo, pored ove knjige, potvrđuje još čitav niz zbornika građe, članaka, studija i monografija, objavljenih u posleratnim godinama.

Ponovno objavljivanje reprinta ove knjige važno je iz više razloga. Prvi i svakako najvažniji je da se ne zaborave žrtve. Drugi je da se, u talasu revizionizma, podseti na izvore koji svedoče o zločinima i omogući dalji rad na istraživanjima jer se istorijsko istraživanje, kako kaže Džon Toš, „ne svodi na pronalaženje jednog pouzdanog izvora da bi se iz njega izvuklo sve što on može da pruži", već na analizu i upoređivanje što više različitih izvora, „najbolje iz svih izvora koji se odnose na temu istraživanja", što podrazumeva i proveru autentičnosti, verodostojnosti i pouzdanosti. „Na taj način će se lakše uočiti sve netačnosti i iskrivljavanja određenog izvora i istoričar će potkrepiti svoje zaključke."