Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Odlično očuvano, ilustrovano, kvalitetna hartija, veoma retko u ponudi

Аутор Kljajić, Marko
Наслов Sveti Juraj u Petrovaradinu : 1693-2003 / Marko Kljajić ; [fotografije Srđan Veljović, Marko Kljajić, Nenad Baor, Nikola Džafo, Dragutin Savić]
Врста/садржај тыпе оф материал књига
Језик хрватски
Година 2004
Издавање и производња Petrovaradin : Rimokatolički župni ured svetoga Jurja, 2004 (Petrovaradin : Maxima)
Остали аутори Veljović, Srđan
Baor, Nenad
Džafo, Nikola
Savić, Dragutin
Srakić, Marin
Bašić-Palković, Tomislav
Samaržija, Zdenko
Физички опис 307 str. : ilustr. ; 23 cm
Напомене Tiraž 1.000
Napomene i objašnjenja u beleškama uz tekst
Str. 5-6: Predgovor / Marin, biskup
Str. 302-304: Pogovor - recenzije / Tomislav Bašić-Palković, Zdenko Samaržija
Na koricama beleška o autoru s njegovom slikom
Bibliografija: str. 305-307.
ISBN (Broš.)
Предметне одреднице Црква св. Јурја - Петроварадин
Петроварадин - Културна историја - 1693-2003

Crkva sv. Jurja u Petrovaradinu
Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretraživanje

Crkva sv. Jurja u Petrovaradinu, pročelje

Crkva sv. Jurja u Petrovaradinu, pogled sa stuba petrovaradinske tvrđave
Crkva sv. Jurja u Petrovaradinu nalazi se u podgrađu petrovaradinske tvrđave, u Srijemu, u Vojvodini, u Srbiji. U toj crkvi je 16. listopada 1801. kršten hrvatski ban Josip Jelačić.


Crkva sv. Jurja u Petrovaradinu, unutrašnjost

Crkva sv. Jurja u Petrovaradinu, orgulje

Crkva sv. Jurja u Petrovaradinu, krstionica


Sadržaj
1 Povijest i izgled crkve sv. Jurja u Petrovaradinu
1.1 Unutrašnjost crkve
2 Poznate povijesne osobe u crkvi sv. Jurja
3 Popis župnika i upravitelja župe sv. Jurja u Petrovaradinu
4 Literatura
5 Vanjske poveznice
Povijest i izgled crkve sv. Jurja u Petrovaradinu
Crkvu su poslije odlaska Turaka izgradili Isusovci. Isusovce je u Petrovaradin doveo kardinal, grof Leopold Karlo Kolonić, za vrijeme isusovačkog generala o. Tirza Gonzalesa de Aantella (1687-1703.) u Rimu. Imena petrovaradinskih isusovaca prvi put nalazimo u šematizmu isusovačkog reda iz 1695. godine, u kojem se spominje o. Ivan Farkaš kao starješina, a o. Ignacije Rames kao dušobrižnik za Nijemce u Petrovaradinu. Petrovaradinska Isusovačka misija je jedna od jedanaest osnovanih misija u tadašnjoj austrijskoj provinciji.

Isusovci su u Petrovaradinu obavljali župničke poslove iako nije postojala župa. Ovi navodi dokazuju činjenicu da prilikom dolaska isusovaca u Petrovaradinu nije bilo crkve, osim male kapele svetog Jurja u Gornjoj tvrđavi (koja je davno porušena). U namjeri da bi što skorije došli do crkve, zamolili su isusovci kardinala Kolonića da im se preda za bogosluženje napuštena džamija kod Tekija, udaljena četiri kilometra od Petrovaradina. Ovu džamiju pretvorili su u kapelu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije. U obnovljenoj crkvi na Tekijama obavljali su isusovci vjersku službu.

Čim su se isusovci afirmirali u Petrovaradinu, počeli su zidati crkvu sv. Jurja. Prema Matiji Paviću, koji se poziva na zapisnik kanonskih vizitacija biskupa Szőrenyia iz 1736-1746. godine, gradnja je financirana iz milodara, koji su tokom godine nadmašili svotu od 500 rajnskih forinti. Crkvu je u kratkom roku sagradio poduzetni i sposobni isusovac Ivan Farkaš, tako da je u njoj, već iste godine (1701.), uza silno mnoštvo, svečano proslavljeno Ignacijevo, 31. srpnja. Crkva je posvećena 20. svibnja 1714. godine.

Kanonski je župa osnovana u Tvrđi po kardinalu Koloniću 1701. godine. Župnikom je bio sve do ukinuća reda Družbe isusove 1773. godine, superior komu je Kolonić odredio bir u vinskoj desetini. Isti je odlukom od 13. srpnja 1703., godine izuzeo župu od redovite jurisdikcije srijemskog biskupa i podredio ju neposrednoj jurisdikciji ostrogonskoga nadbiskupa.

Crkva je sagrađena u baroknom stilu, bez pretjerivanja i bogatog kićenja. Orijentirana je svojom duljom osi sjever-jug, ako se zanemari odstupanje kuta od 15 stupnjeva prema istoku, odnosno sa začelja zapadu. Glavno pročelje i ulaz u crkvu je na sjevernoj strani, iz Strossmayerove ulice, s pogledom na ulicu Vladimira Nazora (prije Isusovačka potom Ilirska).

Pročelje crkve se odlikuje izvanrednom elegancijom barokne arhitektonike, paladijevski mirne, u čemu se graditelj očigledno ugledao na matičnu isusovačku crkvu Il Gesu (Isus) u Rimu. Osnova oblika crkve je pravokutnik s jednim brodom (lađom) kojem je u dubini sužena apsida. Vanjska dužina je 36,7 m, širina 14,75 m, unutarnji raspon građevine je 12,1 m, apsida 8,8 m, debljina zidova iznad poda je 1,3 m, a visina od poda do stropa je 13,8 m. Površina je oko 500 m2.

Uz crkvu izgrađen je samostan. Crkva i samostan povezani su trojim vratima: između sakristije i apside, između kora i „Strossmayerove sobe“ na prvom katu samostanske kuće, a u prizemlju, ispod kora, na lijevom bočnom zidu, načinjen je otvor s dvostrukim dvokrilnim vratima za prolaz u hodnik i dvorište samostanske kuće. Potonja komunikacija ostvarena je 1984. godine kao prijeka potreba kod crkvenih procesija. Crkvu sa samostanskim prostorom povezuje sakristija, dimenzija 6x6 m, u kojoj se čuva misno ruho s paramentima i ostalim inventarom koji se koristi u liturgiji. Fasada je obrađena postojanom žbuka rađenom od krupnog pijeska i vapna, prirodnog je tona i od proteka vremena dobila je patinu. Glavno pročelje sa sjeverne strane čine četiri pilastra preko kojih se iznad kapitela pružaju dva profilirana vijenca. Produžena srednja dva pilastra nose na vrhu lučni fronton s frizom. Dva pilastra na krajevima ranije se prekidaju na svojim linijama u jednu skladnu cjelinu. Ovu harmoničnu arhitektonsku vrijednost remeti zvonik koji je 1736. godine premješten na prednju stranu crkve i ne čini estetsko jedinstvo s njom.

Ispod današnjeg tornja nema okomite potpore stupova u prostoru kora. Cijelu konstrukciju zvonika nose vezači. Prednji dio krovnog vezača oslanja se na zid pročelja, a onaj koji nosi zvonik i krov oslanja se svojim krajevima na bočne podužne zidove. Crkveni zvonik isprva se nalazio na stražnjem dijelu crkve. Kada je 1736. godine premješten zvonik sa stražnje na prednju stranu popravljeno je i pročelje crkve u stilu klasičnog baroka. Pročelje je tada ukrašeno i kipovima sv. Franje Ksaverskog i sv. Ivana Nepomuka. U sredini pročelja crkve je glavni ulaz s pristupom od šest stuba i gazištem na tri strane.

Unutrašnjost crkve
Zasvođena prostrana unutrašnjost kaosa i nešto suženog oltarnog dijela podijeljena je pilastrima koji nose ojačavajuće stropne lukove od oplate, trske i žbuke, a samo na užem dijelu iznad apside svod je od opeke. Visoke konstrukcije glavnog i pobočnih oltara rađene su od kamena, odnosno rezbarenog, štikiranog i pozlaćenog drveta, u stilu austrijske varijante rokokoa. Nad glavnim ulazom nalazi se kor s orguljama i kovanom ogradom iz prve polovine 18. stoljeća.

Monumentalni oltar iz crvenog mramora dovršili su domaći majstori tek 1774. godine, uoči Božića, a na polnoćki po prvi puta, župnik je na njemu pjevano prvu euharistiju, uz radosno sudjelovanje ogromnog mnoštva pobožnih Petrovaradinaca. Isto jutro su na njemu održane još čeitiri mise, a najsvečanija u pola devet uz jeku trubalja i bubnjeva.

Prema zapisu župnika Ivana Filipa Winklera von Mohrenstreita u “Protokolumu” župe, oltar je građen pune dvije godine. Ukrašen je relikvijarima i slikom sv. Jurja, zaštitnikom vojnika i vitezova, koju je izradio znameniti bečki slikar Felix Ivo Leicher za 500 forinti. Djelo toga slikara, najboljeg učenika glasovita austrijskoga baroknog majstora Franca Antona Maulbertscha, zbog neznanja, uklonjeno je 1906. godine i zamijenjeno bezvrijednim.

Crkvu na slici simbolizira djevojka (Djevica, zaručnica Kristova). Prema župnoj spomenici, oltarna slika sv. Jurja je 1903. godine nabavljena od češkog slikara Langa Reichemana i zajedno sa slikama sv. Franje Ksavera, sv. Petra i sv. Ivana Nepomuka plaćena 1.050 kruna.

Prema Franji Schamsu, na oltaru su stajali crveni kipovi triju apostola koji su vremenom nestali, a da o njima nema spomena u crkvenim knjigama. Danas se na lijevoj strani glavnog oltara nalazi kip sv. Ignacija Lojole, utemeljitelja isusovačkog reda, koji u lijevoj ruci drži otvorenu knjigu. Na lijevoj strani knjige vide se slova A-D, a na desnoj M-G, što su kratice isusovačkog gesla: Ad Maiorem Dei Gloriam (Na veću slavu Božju). S desne strane oltara kip je isusovca sv. Franje Borgie. Uz sv. Ignacija nalazi se kip sv. Longina, a uz sv. Franju je kip sv. Dimitrija-srijemskog. Sadašnja oltarna slika sv. Jurja veličine je 7×4 m, a kipovi na istom oltaru visoki su 2 m.

Osim glavnog oltara podigli su isusovci i oltar sv. Križa (altare privi-legiatum) s raspelom od velike umjetničke vrijednosti.

„Altare Crucifixi“ bio je oltar Bratovštine muke i smrti Isusove (Congregatio Agoniae Domini illiti Bonae mortis), pa je vjerojatno i podignut troškom ove bratovštine. Kada je 1713. godine osnovana Bratovština, već prve godine u nju se upisalo preko 600 članova. Upisni album kupio je u Beču za 90 forinti perillustris D. Richardus de Keting. Ovaj oltar postao je i središtem pobožnosti koja se za Hrvate obavljala ponedjeljkom, a za Nijemce petkom. Bila su i dva glavna blagdana Bratovštine u godini, Gluha nedjelja i petak iza Svih Svetih, kada su se držale mise na oltaru Bratovštine za žive i pokojne članove, te litanije Muke Isusove i ostale pobožnosti.

Oltar u čast Blažene Djevice Marije, s kipovima sv. Roka i sv. Sebastijana, visoki 1,60 m, zaštitnika od kuge i bolesti općenito, smješten je nasuprot oltaru sv. Križa. Ova dva kipa postavljena su na Gospin oltar poslije kuge koja je harala Petrovaradinom, od rujna do studenog, 1738. godine. Tom prigodom uvedena je procesija na dan sv. Fabijana i Sebastijana, 20. siječnja, iz gradske crkve u franjevačku crkvu s Presvetim oltarskim sakramentom. Svaki dan se 1738. godine zvonilo ujutro u 7 sati i popodne u 5 sati, da se narod moli za nebesku pomoć. Od tada se, do danas, spomendan sv. Fabijana i Sebastijana slavi kao zavjetni dan župe sv. Jurja. Za pomoć od bolesti kuge utjecalo se i sv. Rozali