Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Hope Abandoned, Nadezhda Mandelstam, A Memoir, translated by Max Hayward

Аутор - особа Mandelstam, Nadezhda
Наслов Hope abandoned : a memoir / Nadezhda Mandelstam ; translated by Max Hayward
Врста грађе документар.лит.
Циљна група одрасли, опште (лепа књижевност)
Језик енглески
Година 1976, cop. 1974
Издавање и производња Harmondsworth : Penguin Books, 1976, cop. 1974
Физички опис 767 str. ; 19 cm
Други аутори - особа Hayward, Max
ISBN 0-14-004186-9
Напомене Registar.
Предметне одреднице Mandelstam, Osip, 1891-1938 -- Biography
Mandelstam, Nadezhda, 1899-1980 -- Biography
УДК 821.161.1 strah i nada sećanja i razmišljanja
Nadežda Mandeljštam: Strah i nada
Od svega što je u životu radila, a bila je i prevoditeljica, profesorica, beskućnica i prosjakinja, najviše je bila žena pjesnika. Ali kada bi se dvadeseti vijek trebao sažeti u samo jednu ljudsku sudbinu, da u njoj bude i metafora i živa memorija, bolje se od Nadežde Mandeljštam ne bi našlo. Rođenjem Židovka, kao i Osip Emiljevič, iz boljestojeće obitelji s juga Rusije, rasla je u Kijevu, gdje je 1919. u jednome noćnom klubu upoznala Mandeljštama. Tri godine kasnije preselili su se u Lenjingrad, malo potom i u Moskvu. On je, skupa s Anom Ahmatovom, zajedničkom životnom prijateljicom, pripadao pjesničkoj, protusimbolističkoj, grupi akmeista, bio je intelektualni i duhovni pristalica revolucije, ali vrlo kratko. Suprotstavio se, još za Lenjinova života, strijeljanju nekih staraca, pripadnika nižeg plemstva, optuženih da su kulaci. Od tada, pa u sljedećih desetak godina, sve do 1934. razvijalo se Mandeljštamovo distanciranje, tekao je njegov put u propast. Ona ga je na tom putu pratila, i nakon što je bio izopćen, i nakon što je postalo izvjesno da će on, i svi njegovi, životom plaćati grijeh Mandeljštamove oholosti i izdvojenosti. Stradanje Osipa Mandeljštama odvijalo se kao po starodrevnoj, skoro biblijskoj matrici, i bilo je neumitno. Ona bi se, pak, spasila lako, samo da ga je izdala.

Za razliku od mnogih, koji su u Staljinovo doba stradali, a da za svoj grijeh nikada i ne saznaju, Mandeljštam je, doista, bio kriv. Napisao je pjesmu, mračnu i strašnu, o Staljinu. I čitao ju je nekim ljudima, uglavnom svojim prijateljima, ali ne samo njima. Staljin je saznao da pjesma postoji, iako, možda, i nije znao njen sadržaj. I drugi su tad znali da Staljin zna. Od tog trenutka, pa do Mandeljštamove smrti u logoru, negdje kod Vladivostoka, prošlo je pet godina. To je vrijeme proveo u progonstvu, i na slobodi, ali tako da nije mogao objavljivati, niti zarađivati na svejedno koji način. Nadežda Jakovljevna ga je pratila, i prosila okolo skupa s njim, kod onih kod kojih su mogli nešto da isprose. Zaštitnik im je bio Nikolaj Buharin, ali nakon što je čuo za pjesmu o Staljinu, nije više htio za njih znati. To je razumljivo, tim prije što Buharin nije bio pjesnik, ni ljubitelj poezije, nego političar, boljševik, čovjek vlasti.

Mandeljštam osjećao se nemoćnim, i moćnim u isto vrijeme. Njegovo tijelo nije vrijedilo mnogo, ni njegovo ime naspram Staljinovog imena, ali iz perspektive vječnosti, ili iz perspektive ptica, biljaka, divljih životinja, tajgi i stepa, on je pred svojim protivnikom bio moćan. Ovako piše Nadežda u memoarskoj knjizi “Strah i nada”: “Osip se držao kao da je na vlasti, a to je još više podjarivalo one koji su mu radili o glavi. Jer, oni su bar znali da su vlast topovi, kaznene ustanove, mogućnost da se s pomoću kupona podijeli sve, pa i slava, i da se od slikara naručuju portreti. A Osip je uporno tvrdio svoje – ako zbog poezije ubijaju ljude, onda to znači da joj odaju dužno poštovanje, znači da je se boje, znači da je ona vlast…”

U jednoj pjesmi napisao je ovakav stih: “Ljudske usne čuvaju oblik posljednje izrečene riječi”. Vodio je o tome računa. Sovjetska policija je, uz njega i Ahmatovu, prvi put upotrijebila sintagmu koja je danas općeraširena: unutrašnji emigranti. Bilo je to već 1922. Od tog doba pjesme jedva da je još mogao i objavljivati. Ali je pisao, i naglas čitao, poznatima i nepoznatim, ljudima koje je sretao, prijateljima, policijskim doušnicima, svima koji su htjeli slušati. One političke pjesme, kojih i nije bilo previše u njegovu opusu, čitao je probranima. Nadežda je zapisivala njegove pjesme – sve ih je znao napamet – sakrivala ih po kući, ako bude policijske premetačine, predavala ih ljudima na čuvanje. Neki je nikada nisu iznevjerili. Drugi jesu. Jedan je, tako, pokušao neke Mandeljštamove pjesme objaviti pod vlastitim imenom. Nakon što je nepoznatog datuma umro od gladi i tifusa – odbijao je jesti, misleći da ga u logoru truju, bio je lud, imao je priviđenja, skončao je kao logorska luda – vjerojatno se to dogodilo krajem 1938. ili najkasnije u proljeće 1939, sljedećih četrnaest godina, sve do Staljinove smrti, Nadežda se potucala kao beskućnica po zabitima Sovjetskog Saveza, sklanjala se pred hapšenjima, nastojala biti nevidljiva, sve samo s jednim životnim ciljem – da spasi Mandeljštamove pjesme. Neke je spasila, neke nije. Dio rukopisa je izgubljen, spaljen, nestao.

Prema njima odnosili su se s prezirom. Boljševički ivkošići tvrdili su javno u svojim novinama da Mandeljštam, zapravo, i nije pjesnik. Ako jest, onda je – nikakav. Oni s malo obraza i osobne časti spuštali su poglede i nisu progovarali o njemu. Treći su mu pokušavali pomoći, ali vodeći računa da sebi ne naškode: recimo, Valentin Katajev. Najmalobrojniji: Boris Pasternak, Ana Ahmatova, Viktor Šklovski, nikad ga, ni u jednoj prilici, nisu zatajili. Pasternak je mjesecima pokušavao telefonirati Staljinu. Na kraju, ovaj mu se javio. Obećao je da se Mandeljštamu ništa neće dogoditi. Pasternak je insistirao na sastanku. Staljin je upitao: a o čemu bismo razgovarali? O životu i smrti, odgovorio je. Na to je Staljin spustio slušalicu, i više se nikada nisu čuli.

Nekoliko mjeseci pred posljednje uhićenje Osip Mandeljštam je, pokušavajući da se spasi, napisao svoju “Odu Staljinu”. Ali je bilo kasno. Presuda je već napisana, i ništa je nije moglo opozvati, pa ni sam Staljin. Osim toga, ni ta oda nije bila sasvim oda, nego je pisana s viškom pjesničkoga dana i samosvijesti – jer poezija je vlast – tako da Staljin nije mogao spasiti Mandeljštama, kao što ni Mandeljštam nije mogao spasiti Staljina. Ali naravno, poslije njegove smrti, što u ruskim emigrantskim krugovima, a što među mondenim francuskim i inim europskim ljevičarima i komunističkim agitatorima (o, s kakvim prezirom Nadežda Mandeljštam piše o Aragonu, navodeći mu ime malim slovom, kao metaforu i kao ništariju), sa zluradošću se spominjala Mandeljštamova “Oda Staljinu”, kao i nekoliko pjesama Ane Ahmatove, kojim je pokušavala spašavati ne sebe, nego svoga zatočenog sina. A sin je, naravno, bio zatočen više zbog majčinih nego zbog vlastitih “grijeha”. Epoha staljinizma ostavila je historiji naracije veličanstvenu nadogradnju biblijskih metafora i mitoloških obrazaca. Samo što je Biblija pisana čovjekovom rukom, ili je proviđena po Gospodu Bogu, dok su sovjetski mitovi redom odživljeni.

Knjiga “Strah i nada” prvotno je objavljena 1970. u New Yorku, kod “Izdateljstva imeni Čehova”, najznačajnijega ruskog emigrantskog nakladnika. Nadežda je tad imala sedamdeset i jednu, nije bila beskućnica, dopustili su joj da se ponovo nastani u Moskvi, ali je sve do smrti, umrla je deset godina kasnije, živjela vrlo, vrlo skromno. U bijedi, reklo bi se. I sa samo jednom velikom životnom brigom: da zaštiti djelo Osipa Mandeljštama. Najprije da ga zaštiti od policije, kradljivaca i propadanja, a zatim, na kraju, i da ga zaštiti od institucija sovjetske (ruske) književnosti. Ne može on pripadati onima koji su mu oduzeli sve, pa na kraju i život. Ne može Mandeljštam pripadati kulturi i književnosti koja mu se rugala, koja ga je uništila, ili je barem nijemo asistirala njegovom uništenju. Bilo joj je nezamislivo da bi jednoga dana, kad nje više ne bude, ili kad isteknu autorska prava, Mandeljštam mogao pripasti Rusiji. I doista, po pravdi poetskoj i književnoj, najveći pjesnik ruskoga jezika u dvadesetom vijeku ne bi trebao biti navođen kao ruski pjesnik. Ali čiji je onda bio? Nadeždin, Ane Ahmatove, Borisa Pasternaka, Viktora Šklovskog i njegove obitelji. Bilo bi ljekovito oduzeti nacionalnim kulturama sve one umjetnike o čije sudbine se nacija ogriješila.

“Strah i nada” knjiga je prepuna gorčine, knjiga koja optužuje svakim svojim retkom, u njoj nema ni nade, ni utjehe, ni opraštanja. Ali, ipak, nema knjige u koju je ugrađeno više ljudskog dostojanstva. I nimalo samosažaljenja.

Objavljena je u Jugoslaviji zapanjujuće rano, već 1978, u Hit biblioteci i u prijevodu Zlatka Crnkovića, koji je u prologu knjizi tiskao i šest Mandeljštamovih pjesama, u prijevodu Branka Miljkovića. A među njima ovu: